Rečeno i prećutano.
Postoji laž, besramna laž i tabela ili statistika koja na početku juna 2024. godine kaže i ne laže da najsrećniji ljudi žive u Finskoj, ali su omladinski prvaci vedrog raspoloženja i optimizma u Litvaniji.
Umnogome i vazda, poput crnogorskih NATO kometa ili anesteziranih komita, zagledanih u Brisel, kao Hrvati vakcinisani mitovima o „bedemu hrišćanstva, granici na Drini i iranskom porijeklu“.
Znam da ne znam. Zašto za slabu pamet, trebaju jaka leđa!?
Ponekad, sjećanja daju snagu životu, obojenom svakojakim uspomenama. Kad jesen uranja u magle i prve mrazeve. Tužno je sve u nama, kad lišće požuti po granama. Ako je rana jesen, od bakra izatkana, onda je njena druga polovina čemerna i grozna. Zato je u poznu jesen, ne samo na tromeđi bez međa, svaki tračak sunca i nebeskog plavetnila najdragocjeniji dar.
Svačiji i ničiji
Slika, jača od zvuka. Vremešnije i jače, od naše zebnje. Od zla, zavisti i zlobe, što doneše putovodje. U smeru koji niko da odgonetne i ne razume. Zajedno, a sami. Životarimo, u kolateralnom vremenu. Sve teže ili nikako ne razumijemo planetu oko sebe i ne pozicioniramo se u dunjalučkom haosu, koji se uporno opire manjinskom razumijevanju.
Kad čovek voli ženu. Plaho i bes pišmana.
Pokajao bi se samo na Kukovo ljeto ili kad na vrbi rodi grožđe. Ljetos, na kukoljdan, u zabitoj balkanskoj provinciji, ako nema porodične dženaze, više klizaju nogama, nego jezikom. Neće kažu da tjeraju niz goru hajvana, niti da puše uz goru duhana. Jer, kao što ovih dana pod pazuh ne mogu dvije lubenice, naši pečalbari nerado podsjećaju da nedaleko od džamijskog kamena međaša, ne traži šejtan čovjeka, nego čovjek šejtana.
Padajte hej, prolećne kiše, padajte tiše…
Đavo, u ljudskom liku, prijeti i zamahuje. Onda čeka i neće, pa neće, po kalajisanom suncu da udari. Iz usta mu brekće, brbljiva retorika, odomaćena po uzoru na davno prevaziđene devedesete. Naduven k’o krava od dejteline, buni se poput Grka u hapsani i ne krije svoju zlokobnu namjeru da trampi šilo za ognjilo. Da tamo i ovde, gdje nevolja ruča, a tuga večera, lomi vjeru, na tri ćoška, koja će ga dokusuriti.
Ne moreš him ništa dokazat, to su jedne zadribalde
Tvrdoglavo, nasilnički. Ali, šta su polimski talasi, prema pešterskom vjetru. Šta je šum vode, prema pjesmi ptica. Šta je gradska vreva i zadah asfalta, u odnosu na komotnu provinciju i njen čisti vazduh. Šta su sitne šićardžije, prema dobročiniteljima širokog srca i akordima vanvremenske „Odiseje“:
-Put do slave i bogatstva, put do trona, od uvek je bio isti, od iskona…
Divota pjesništva. Šta dotiče ljude nataloženih emocija. Drugi su drukčiji. Stvoreni za nešto bolje. Samo na Balkanu je suprotno. Jedino među nama, moralno je ono što se mora. Na tom putovanju, prema kraju pameti i dalje je laž ispred istine. Zloba nad dobrotom, prošlost važnija od sadašnjosti. Za napredne civilizacije pogubno, a kod nas kao sokačka vododerina pretvorena u asfalt – moderno.
Ko hoće – treba, ko neće – mora.
Uprkos nemogućnosti spajanja mjesta, vremena i ljubavi. Ugroženi, kao jež s bodljama, oštro reaguju. Žive impulsivno, nervozno i ambiciozno, u Sandžaku koji odbija palanački duh i logiku feudalizma. Istovremeno, postoje određene sličnosti i vrlo jasne razlike, na koje čemerna manifaktura pristaje kao na dobrovoljnu vivisekciju. Kad naprave greške u koracima, pohitaju u komšiluk, kao zec u šumu.
Ne prilaze, samo seire
Pažljivo gledaju. U garavom vilajetu, kao u rogu, na divan dušeku, sve opušci.
Žrtva sa žrtvom, dželat sa dželatom
Tih šest krvavih reči dovoljno objašnjava razliku između sarajevskog i banjalučkog obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom.
Doktor Mladen bio je čovek, kakvi će ljudi tek biti.
Udžigereni, ubuljili u jednu tačku. Ona ne znači kraj, jer je na brdovitom Balkanu oduvijek bolje biti malo lud, nego malo pametan. Sandžak, iza gvozdene zavjese, nešto je drugo. Voćka čudnovata i vešto akomodirana. Ima talenat pokeraša i dovoljno zna, kad protivnik blefira. Takođe, razumije da Evropa ponovo traži svoju dušu, kroz Povelju prava. Praktično, ona predstavlja zakonodavnu suštinu, namijenjenu očuvanju identiteta kreativnih manjina, naviknutih da žive dva života: jedan iz sjećanja i drugi koji gledaju oko sebe. I da se, zapanjeni, ispod delikatnih tranzicionih pasaža, čude zapadnjačkom stilu života, kao pile glisti.
Danas jedno, sutra drugo. Hitro iz Beograda, urnisanog i zagađenog muralima koji veličaju ratne zločince, a urnišu spomenik Nikoli Tesli, Vuku Karadžiću, Branku Ćopiću.
Ne znam, đe idu, s onom poganijom, u slomovrat. Neka, neka, smašiće želudac
Ali, ne može se u Evropu, s pušenjem i krivim krastavcima. Može samo šmrkanjem kokaina i fiksanjem marihuane. Vuku srpski narod, dok je seoba sandžačka sudbina. Valjda se zbog toga, u našim mahalama, tradicionalno prvo mapira izlaz, pa tek onda ulaz. Odlazak je, dakle, oduvek ispred povratka, koji se (po)javi kolateralno u životnoj dvosmernosti, karakterističnoj za neizbježnu borbu dobra i zla. Protiv moći, što je isto kao i borba protiv zaborava. Ili, ružan san iza sedam katanaca, o drukčijim vjetrovima, koji danas duvaju.
Na kukove dane, pokrštavaju pingivine i rehabilituju šejtane.
Idi kod hodže da ti napravi jednu hamajljiju
Da srce oboli, a oči zaplaču. Sad i burazeri, kao čamov čvor ispadaju. Padaju, ali se dižu i raduju, kad tupe telove ne vidjaju.
Đene, đene. Ovako, onako
Pravimo volju. Prestasano.Prezrelo, gnjilo, crvljivo. U ambijentu samoupravne autonomije, neka čeka savjetnike, kojima raste kosa iz veđa.
Mirom, miriše.
Makar i na kukovo ljeto. Neka niko ne stavlja veto, a na kukov dan, trla baba lan. Po čitav dan.
Kani mi, vodo, na dlan, da se kupamo po vazdan
Život na kracima balkanskog trougla, najveći je prevarant. Otme ti mladost, ljubav, zdravlje, ljepotu. Sve što život čini uzvišenim, a odrastanje bolnim.
I odeee…
Kao plima, prljavštinu odvlači na pučinu. Daleko, bestraga.
Namu na nišan
Uz povremeno dirljivo naoblačenje političke hajdučije.
Baška. Preumljavanje i samoponištavanje Sunčanog osmijeha i kišnih suza. Saglasno interesima i mogućnostima. Zagrcnu i umuknu.
Zagledani, u činjenice i slagalice. U jedno, a multi.
-Ha’dalje.
Nema dalje, ni više. Nema bolje, ni gore.
Slovom, na slovo, osta naslov, o dva oka razroka.
Kad u NATO komite podmite, po Zeti i Golubovcima su komete već prežaljene mete.
Sponzori sve otkrivaju, a gusle malo toga dokazuju.
Bar tamo gdje je pamet kratka, a prošlost vječna.
