Obilježavanje godišnjice masakra na Korićanskim stijenama, planina Vlašić biće upriličeno danas.
Korićanske stijene su mjesto zločina Interventnog voda prijedorske policije nad nesrpskim civilima iz Prijedora i Kotor Varoši.
U završnoj fazi etničkog čišćenja Prijedora, koje je trajalo od 22. maja 1992. godine, prijedorske srpske civilne, vojne i policijske vlasti su 21. avgusta 1992. godine organizovale i izvršile jedan od najmonstruoznijih zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini u periodu 1992-1995. godine.
Dvadesetprvog avgusta 1992. godine, jedan u nizu prognanički konvoja, koji su bili organizov,ani u cilju potpunog istrebljenja nesrba iz Prijedora, krenuo je prema Travniku. Jedan dio konvoja krenuo je iz mjesta Tukovi i deportovao preživjele civile sa Mataruškog Brda a drugi je deportovao civile zatvorene u logoru Trnopolje. Sprovođen od dobro naoružanih pripadnika interventnog voda prijedorske policije, konvoj je preko Kozarcu krenuo prema Travniku. Više pd 1.200 Bošnjaka i Hrvata, među kojima je bio i veliki broj žena, djece, bolesnih i staraca, su prilikom ovog istrebljenja bili satima u prepunim šleperima i autobusima izloženi nesnosnim vrućinama bez hrane i vode. Jedina zaustavljena vršena su u cilju efikasnijeg sprovođenja pljačke, pri kojoj su civili tučeni, maltretirani i ponižavani od pripadnika interventnog voda. Plijen iz pljačke je izvršiocima bio obećan od naredbodavaca kako bi što efikasnije “čistili”.
Na rijeci Ugar, planina Vlašić, iz prepunih šlepera i autobusa uz tuču i nasilje selektov,ano je oko 180 muškaraca u druga dva autobusa. Nakon 15 minuta vožnje prvi autobus je zaustavljen i logoraši iz autobusa su istjerani napolje. Sprovedeni su do ruba provalije. Zatim im je naređeno da se okrenu licem prema provaliji i da kleknu “kao da se mole Bogu”. “Ovde mi mijenjamo mrtve za mrtve i žive za žive”, uzviknuo je Darko Mrđa i dao znak za paljbu. Uslijedila je paljba po nemoćnim, izmučenim i golorukim logorašima. Mrtva tjela su padala u ponor provalije. Mnogi logoraši su, u nadi da će izbjeći smrt, sami skakali sa vrha litice u provaliju duboku preko 300 metara, saopšteno je iz Regionalnog saveza udruženja logoraša regije Banja Luka.
Logoraši koji su bili u drugom autobusu izvođeni su u grupicama po dva, tri čovjeka, vođeni do litice i likvidirani pucnjem s leđa. Nakon masakra. čuli su se jecaji preživjelih logoraša sa dna provalije. Damir Ivanković, takođe. osuđeni ratni zločinac, sišao je u provaliju pucajući na preživjele i ranjene. Kako bi bili još sigurni da niko ne bi živ ostao, zločinci su na tijela logoraša bacali ručne bombe.
Neposredno nakon dobro obavljenog “čišćenja”, izvršioci i vozači autobusa su se u Skender Vakufu, danas Kneževo, častili jelom i pićem a plaćali novcem i zlatom opljačkanim od prognanih i ubijenih žrtava.
U Haškom Tribunalu, tokom izvođenja brojnih dokaza u jednako brojnim sudskim postupcima, Korićanske stijene su obilježene kao mjesto koje pokazuje svu brutalnost, odnosno primjer masovnih ubistava sa ciljem etničkog čišćenja teritorija.
Do sada je 11 osoba osuđeno za zločin na Korićanskim stijenama.
Darko Mrđa je pred Haškim tribunalom 2004. osuđen na 17 godina zatvora nakon što je priznao krivicu za isti zločin.
Neki od policajaca koji su učestvovali u masakru priznali su krivicu, i to: Damir Ivanković, Gordan Đurić i Ljubiša Četić. Ivanković je 2009. osuđen na 14, Đurić na osam, a 2010. Četiću je izrečeno 13 godina zatvora.
Osim njih, za zločin na Korićanskim stijenama pred Sudom BiH pravosnažno su osuđeni: Saša Zečević, Marinko Lepoja i Radoslav Knežević na po 23 godine zatvora, Zoran Babić na 22 godine, Milorad Škrbić i Dušan Janković na po 21 godinu iŽeljko Stojnić na 15 godina zatvora. Oslobađajuće presude izrečene su Petru Čivčiću i Branku Topoli.
Organizatori skupa su Regionalni savez udruženja logoraša regije Banja Luka i Udruženje porodica poginulih i nestalih osoba “Vrbanja” Kotor Varaš uz podršku Saveza logoraša u BiH.
(Fena)
