Dugo putovanje vjerskog ekstremizma u balkansku noć se nastavlja.
Mjesec i po dana nakon što je pripadnik Žandarmerije u samoodbrani ubio Salahudina Miloša Žujovića, pristalicu vehabijskog pokreta, koji ga je prethodno ranio hicem iz samostrijela, policija je lišila života i Senada Ramovića, neformalnog vođu ovog radikalnog islamističkog pokreta u Srbiji.
Samo tri dana, uoči balkanske trodnevne turneje, direktora CIA Vilijama Bernsa. Duh koji hoda je poslije Butmira i Slatine, sletio u Surčin, ali je lajkovana i hejtovana javnost poražena špijunskim tihovanjem, o posieti o kojoj ne treba ništa da se sazna, već tek diskretno nasluti. Da se produži zbunjivanje javnog mnjenja, spinovima i politikom, u kojoj vladaju zakoni dvostruke igre.
Polarizacija u nebeskoj Srbiji pokrenula je superćelijsku oluju. Više nego dovoljno da se situacija u Sandžaku promijeni. U mjeri koja je po inerciji očekivana, još od incidenta na Banjici, kao nastavak ranih simptoma radikalizacije i doislamizacije tromeđe Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, u kojima su manje-više islam i građanski kulturni kodovi funkcionisali bez suvišnih zašto i nijednog kako.
Tradicionalno, u odbrani prošlosti. Uglavnom, zato što izvorna namjera islama izmiče balkanskom iskustvu i tiče se šire, metafizičke slike zapadnog dunjaluka, onoga koji to pitanje stavlja na dnevni red, samo iz svojih merkantilnih interesa.
Ako još tome dodamo da je islamski ekstremizam svjetonazorsko pitanje par excellence, onda zapravo priznajemo da je to paradigmatičan primjer onoga što pripada maglovitom pogledu na vrijednosni sistem i kao takvo može da posluži, kao svojevrsni lakmus test za javnu rekonstrukciju vjerskih fantazija i fanatizama, o tome kako bi idiličan svijet trebao da izgleda.
Očigledno, prošlost je došla, u sadašnjost. Pretežno, u znaku polumjeseca, po ukusu slobodnih strijelaca. Vjerski ekstremisti biraju mlade, zbunjene, neobrazovane momke i djevojke, kojima svakodnevno refrenski ponavljaju da se “nametnuta sloboda ne razlikuje od dobrovoljnog ropstva”.
Onda, okovani religijskim lancima, vjerske sluge se poistovećuju sa prisjećanjem na slatki život, satkan od emocija i strasti, što afektivno, sakralizuju uspomene. Longitudinalno i saglasno klerikalizmu, vehabije konzerviraju perfekt u prezentu.
Pred licem javnosti, karakterističnog su habitusa. Sa bradom bez brkova, nose bijele kape, široke košulje, a pantalone iznad čukljeva. Nezvanično su ozloglašeni, žigosani, (pro)gonjeni bez sudskih odluka, stavljeni van zakona, bojkotovani, prokazani cenzurisani i etiketirani.
Paradoksalno, u kratkoj formi duge islamske misli, blindira globalni svjetonazor, po kome sve manje ljudi vjeruje u Boga, a sve više u bogatstvo. Iskreniji idu dalje, jer zapravo indirektno apostrofiraju da je to kulturni obrazac koji se ne može objasniti uobičajenim, a ponajmanje isključivim dnevnopolitičkim procedurama dokazivanja ili negiranja.
U tom fantazmagoričnom galimatijasu, konzervativna fobija od navodnih vjersko-ideoloških sablasti koje poput epidemioloških poplava haraju sa Bliskog istoka preko zapadnih mentora, zaista pruža izvanredno bistar pogled na ono što je u našem regionu donedavno bilo zagonetna instrumentalizacija vehabija.
U Bosni i Hercegovini od početka rata, a u Sandžaku krajem devedesetih. Muftija Muamer Zukorlić i njegov supervizor reis-ul-ulema Mustafa Cerić, u početku su pokazivali tolerantnost prema ovom obliku islama, prvenstveno zbog profitabilnih interesa, dok nisu počeli da ugrožavaju islamsku zajednicu. Zaokret u Islamskoj zajednici BiH je nastao kad su vehabije najavile formiranje paralelne islamske organizacije, pod nazivom “Unija bosanskih džemata”.
Zauzvrat, na njih je bačena paušalna anatema. Od vehabija su, prije svih, digli ruke i našli se na suprotnoj strani, oni što su ih navodno najviše podržavali i sa njima najčešće flertovali. Tek kad su prošli sito i rešeto, ostavljeni su na cjedilo, od sve četiri islamske zajednice, koje u rekordnom broju egzistiraju u Srbiji, kao višedecenijski opunomoćenici svake vlasti i tajnih službi.
Reakcije na vehabijsku tzv. talibanizaciju bile su sve učestalije. Iz dana u dan, regrutovani iz sociopatoloških sredina, postali su devijantni fenomen i neizbježna tema. Na meti specijalnih antiterorističkih jedinica, sa kojima su kao po nepisanom običaju najbrže razmjenjivali vatru. Najčešće, u samoodbrani, tokom napada, u sred noći, na njihovom kućnom pragu, na spavanju…
Bez zadrške, surovo i rafalno. Poslije četrdesetak metaka, od kojih je tek svaki deseti pogodio živu metu. Prema unaprijed pripremljenoj krvoločnoj agendi, uprkos višednevnim apelima i inicijativi Ramovića, spremnog da se bez ponižavanja preda, na svaki zvanični poziv
Međutim, umjesto dogovora i predaje, uslijedila je likvidacija. U sačekuši, pedeset specijalaca, na jednog vjernika…
Tek, polovina od najave Aleksandra Vučića, počasnog građanina Novog Pazara: sto za jednoga.
Odrođeni odredi života i smrti idu redom. Ubiju i za dva sata žrtvu zakopaju, stotinak metara od pogibije. Bez obdukcije, sudsko-medicinske ekspertize i obligacionih normi. Pod dirigentskom palicom predsjednika Srbije AV i ministra policije Ivice Dačića, nasljednika balkanskog kasapina, čim naredi CIA, na inicijativu Tel Aviva, simulira atmosferu devedesetih i sve ono čega se uspješno klonio više od 20 godina.
Uz poražavajući izgovor, “nije bila namjera, da se ubije Ramović, ali je primijenjen zakon”.
U koridorima insceniranog jednoumlja, nimalo istine, a previše spina. Poslije Dačićeve kontradiktorne poruke, sirovo i svirepo, više ni pred smrću, ni pred Bogom nismo jednaki, kao što su vjerovali, oni što imaju veće srce, od uma. Što znaju da su na kraju svi jednaki. I crv i lav, I oligrofrenični mučenici i genijalci.
Međutim, ne umiremo jednako. Ako se u Srbiji potpuno ingoriše najbrojniji i najznačajniji desničarski ekstremizam. Nije onda čudno što usred ratnih previranja u Ukrajini i Pojasu Gaze, Srbija na putu za Evropu ugroženu sa svih strana od radikalnih elemenata je treću godidnu bez važeće Nacionalne strategije za borbu protiv terorizma – ključnog dokumenta za kontinuiranu prevenciju i sprječavanje terorističkih akata.
Samo vehabije su meta, dok su desničarski najčešće klerofašisti nedodirljiva tema.
Masovni ubica i zlotvor iz Mladenovca Uroš Blažić, nasumičnom pucnjavom po selima Malo Orašje i Dubona, pucao je na sve što je vidio i tako usmrtio devetoro mladih osoba, ali je na visokorizičnom suđenju, ipak zaštićen “pancir staklom”.
Poslije nereda na beogradskim ulicama i nakon mitinga kad su povrijeđena 52 policajca i 78 građana, Milan Živanović oslobođen je optužbi za paljenje američke ambasade i dobio vizu za SAD.
Ni malobrojne anarhiste niko ne proziva, zbog bacanja Molotevljevih koktela na ambasadu Grčke, niti su radikali odgovarali za orgijanje i napad na hrvatsku i njemačku ambasadu. Nevoljni da se otvore s desna, da ne hramlju na lijevo.
Takođe, u ekstremizovanom ambijentu, Goran Davidović, vođa zabranjene neonacističke organizacije Nacionalni stroj, poznatiji pod nadimkom “Firer”, vratio se poslije 11 godina u Srbiju, nakon što je protiv njega obustavljen sudski postupak koji je trajao duže od decenije.
Pored ostalog, da dokaže da nad Firerom, nema Firer. Iako je u Srbiji mapirano čak 23 ekstremno desne ideološke organizacije, koje su iskoračile u klerofašizam. Među zlokobnim organizacijama i grupama, koje siju strah po Srbiji, ne navodi se da su one – od Obraza do 1389 – nacionalističke (šovinističke i rasističke) i podržane od državnih i paradržavnih struktura, nekih dijelova policije, državotvornih partija i SPC.
Naravno i uzročnoposljedično. Spektakularnije je i neuporedivo lakše ofanzivno iz svih oružja udariti po defanzivnim vehabijama na spavanju, nego juriti razne “navijačke horde zla”, “patriJote” i “dušebrižnike za svekoliko srBstvo”. Nisu u pitanje samo motivi, nego i trenuci američke istine, zasnovane na nepravdi slučajnog rođenja, kad život Bošnjacima umnogome unapred određuje geografija.
I tako dalje i tome slično. Bezgranično, u toj spirali smrti, u prividu i omami očiju, svi ekstremisti imaju posljednju šansu i bezbroj drugih ratnih zločinaca su nevini, samo su vehabije po dekretu iz Vašingtona rođeni teroristi.
U Srbiji, živa meta. Oni su odraz u ogledalu zemlje i vremena, na mračnoj strani američke svjetlosti. Ne čudi onda što je pod prismotrom još sto vehabija, potencijalnih terorista, za razliku od tzv. obrazovaca što spališe ambasadu i nikom ništa. Sad slobodno šetaju Knez Mihajlovom i na Kalemegdanu.
Repatrijacija stranih terorističkih boraca, radikalizacija, prijetnje bombama koje predstavljaju terorističke akte, kao i kretanje migranata, novca i oružja navedeni su kao glavni problemi Srbije u godišnjem izvještaju američkog Stejt departmenta o terorizmu u svijetu za 2022. godinu.
Dodaje se da u Srbiji tada nije bilo terorističkih napada rasno ili etnički motivisanih nasilnih ekstremističkih grupa, ali i da su takve grupe, posebno proruske, bile aktivne.
Prozvani rusofil Dačić ćuti, kao zaliven. Lketos kleca pod teretom zabluda, poluistina, neizvjesnosti, neodmerenosti, pogrešnih odluka i poteza. Ne gleda u retrovizor, nego zna da je Rio Tinto uslov njegovog opstanka u vlasti, a ujedno i na slobodi. Tek onda, prijetnje od radikalizacije, ekstremizma i terorizma.
Zato su prvi na udaru, kao strašilo, opet vehabije. S neskrivenim ciljem njihovog zastrašivanja i likvidacije. BIA je u pripravnosti, a iz straha od osvete i eskalacije, poslije proglašenja “crvenog nivoa bezbjednosnih prijetnji od terorizma”, ovoga puta, umjesto tenkova sa sandžačkih brda i pobrđa, masovnije, nego ranije, brojnija policija oštri blendu bezbjednosnim mjerama na javnim mestima.
Isforsirano i iznova tragičnim povodom. Bošnjačke reakcije u Sjenici, Tutinu, Novom Pazaru, Rožajama, Bijelom Polju, Beranama, Pljevljima, Gusinju, Plavu, Priboju, Prijepolju i Goraždu, međutim, mogu da iznenade samo ravnodušne ignorante. Jedino imbecilni smarači i licemjeri, ne znaju da je poslije raspada Jugoslavije, u toku dug i neizvestan proces promjena u bošnjačkom društvu.
Bošnjaci su razapeti, u amplitudama. Od mimikrije do manifestacione forme, oblikuju se promjene – nekad naivno, češće zlonamjerno – minimizirane ili uz glasnu šutnju dobrog dijela viđenijih bošnjačkih intelektualaca. Najčešće, na distanci, izazvanoj strahom, zbog mogućih posljedica, kakve su već doživljavali istomišljenici, oni što su se usudili da reaguju na prekomjernu silu zloupotrebljene policije.
Tako, već decenijama. Povremeno i privremeno, u nepravilnim vremenskim razmacima, od većine satanizovanih i marginalizovanih šejtan hadžija, u radikalnim vjerskim grupama ne samo da pokazuju svoje postojanje, već glasno i javno vode borbu protiv svih onih vrijednosti i klevetaju kulturu po kojoj Bošnjaci pripadaju Evropi.
Ali, šta konzervativni islamski ekstremisti priželjkuju i kako izgleda njihova utopija ili o čemu maštaju, kad se u iščekivanju velikog praska, na Starom kontinentu podiže još 6 hiljada džamija, dok oslonjeni na teorijske bajke i dugine barjake promptno upozoravaju na sumrak zapadne civilizacije.
Svjetonazorski, ostaje samo da se nagađa. S druge strane, cancel culture i politička korektnost doslovno primjenjeni u Srbiji, retorika koja je dobila tako histerične tonove, sveopšte i nerijetko samodestruktivno gaženje vlastitih sloboda, vrijednosti i institucija – bez presedana su u skorijoj evropskoj istoriji. Teatar apsurda, zarobljen u provokativno-intrigantnim dramama Mrožeka i Joneska, za koji se nekad specijalizovao komunistički istok, sad vlada u našim bezbjednosnim strukturama.
Onda nam je samo nesigurnost sigurna. Ako nastave da kontinuirano iz Beča finansiraju i ohrabruju vehabije, Saudijci će još češće da miješaju karte i poslije Kosova, pretvore Sandžak, u balkanski Molenbek.
U toj situaciji, iza zida je najčešće zavjesa ili žica. Ispred vehabija je stereotipni zid ćutanja. Užasna praznina i podmukla tišina pazarskih stranačkih lidera, opterećenih političkim sindromom escajga za jednokratnu upotrebu i anonimnih-parazitskih čipčija iz nevladinih organizacija.
Ni slovo o brutalnim, do svireposti jezivim egzekucijama, nad vehabijama. Ni pomena ili mogućnosti provjera misterioznog, unikatno nedokučivog trovanja muftije Zukorlića, još neobjašnjenoj saobraćajki u kojoj je stradao Šemsudin Kučević, ni riječi o zagonetno-naprasnom smaknuću Esada Kera Ljajića, a ponajmanje o stravičnom udesu, u kome je poginuo Relja Petrović…
I tako dalje. Jezivo i bestraga. Najnovije, još jedno dugo, podjednako ohrabrujuće, koliko i zastrašujuće provincijsko putovanje u pomr(a)činu nema kraja. Uprkos proizvodnji straha, u sve tri smjene, zastrašivanja naroda i sijanje straha je jalova metodologija stečajnog upravnika naše sudbine, koji samo u obavještajno-diplomatskoj igri sjenki, po diktatao šefa CIA, prikoči kad primijeti da je počeo da se zanosi u krivini.
Trapavo, trenira strogoću, ali sve češće balansira, na ivici žileta. Međutim, ako radi isto što i teroristi, onda je na djelu državni terorizam. Praktično, u pripravnosti, čim se desi narod, ne zna sa narodom.
Izuzetak nisu ni vjerski ektremisti. Iako smo navikli na odvikavanje od očekivanja, u izostanku političke volje, vneruje se da će Beograd, na insistiranje Brisela, najzad reagovati institucionalno i da će nadležne resori bezbjednosti, konačni dati inpute za novi strateški dokument za borbu protiv terorizma.
U međuvremenu, dijalog vlasti i dijelova opozicije u Srbiji, umnogome liči na razgovore bivših predstavnika afganistanske vlasti i restilizovanih talibana. Oni što umjesto na srce, stavljaju šaku na usta. Urođeni za transparentni “photo opportunity”.
Možda je zato, baš pred posjetu najobaveštenijeg ćovjeka na dunjaluku, balknaskoj Kazablanci išlo u prilog da igraju vehabije, na sred zemlje Srbije. U embrionu Srpske državnosti, samosvojni i sretni, ako izbjegavaju nesreću. Ali, poraženi saudijskim ludilom i američkim zlom.
Iskreno i dobrovoljno. Deklarisani uzorci islamske sorte ekstremizma, svedeni su na svršen čin. Istovremeno su slobodni i okupirani.
Dok se pred jednim licem klanjaju, a drugom pokazuju leđa, u svoju bradu, ponizno, pokorno i smireno, tiho ponavljaju: “Allahu ekber”.
Ubijeđeni da smrti nema, a seoba ima. Na putu, u dugu balkansku noć…
