Međunarodna konferencija održana krajem 2021. godine pod nazivom „Sistem nauke – faktor ubrzavanja ili ograničavanja razvoja“, u organizaciji ANUBiH, polučila je više zaključak; jedan od njih je:
Radi unapređivanja profesionalnog obrazovanja i jačanja veza između visokog obrazovanja i drugih subjekata inovacionog sistema, univerziteti moraju naročito: stimulisati kreativnost, pokretati nove oblike studijskih programa, posebno dualnih studija i kratkih ciklusa obrazovanja kojima se osigurava bliska saradnja između univerziteta i kompanija na obrazovanju budućih kadrova; promovisati sistematsko povezivanje univerziteta, privrede, donatora i državnih institucija u skladu sa odgovarajućim i kreativnim modelima višestrukih spirala (Triple Helix).
Da bi krenuli u ovom reformskom pravcu, trebaju nam kadrovi/istraživači i univerziteti/instituti. Šta imamo na terenu? Kakav je kvalitet?
Deluzija i hipokrizija u bh društvu su prevladala, pa naravno na bh univerzitetima/institutima imaju visoko mišljenje o sebi i svom radu, što veoma često ne odgovara realnosti.
Kadrovi/istraživači. Primjer. U jednoj pitoresknoj varošici K. na sjeveru crnogorskom, izvjesni S. M. je na jednoj „konfereciji“ uspio da objavi cijelih pet radova (u Sarajevu bi rekli: Čega se lik dosjetio!). To je navela sama ta naučna gromada u svom CV za izbor u najviše naučno znanje (to je tih 5/8 za 6 godina). Naravno, taj nije ni prije (a neće ni poslije) u svojoj karijeri napisao ništa samo su ga nadopisivali na „naučne“ radove, i nažalost ima tih moralnih horizontala i etičkih perforacija još, i to dosta.
Imam utisak da većina ljudi, danas u našem društvu, tako i u akademskoj zajednici, ne želi, promjene, jer su, između ostalog, svjesni da su tamo gdje im nije mjesto i da imaju brojne privilegije pa stoga oportunistički i veoma žilavo brane svoje pozicije zasnovane na neradu i neredu. Šta ćemo s njima? Onaj osebujni šofer/general je izrekao prognozu, „mudrost“, (ko bi pretpostavio za njega, kako Š. kaže): Ko je jamio, jamio je.
Kako stati u kraj takvim varalicama u budućnosti? Sve bi trebalo da se mjeri, pa zato i mjerila vrednovanja naučnoistraživačkog i nastavnog rada u BiH moraju biti postepeno usklađivana s kriterijima, postavljenim u evropskom prostoru visokog obrazovanja. Očekuje se godinama da to pođe sa najstarijeg, najvećeg i najkvalitetnijeg univerziteta u BiH, a onda da ostali univerziteti odmah slijede taj primjer. Kriteriji su u prijedlogu i prema insajderskim informacijama bili bi na 50 posto kriterija u susjednim državama. Međutim, ovih dana još jedno miješanje politike u autonomiju će još jednom prolongirati usvajanje kriterija? Vidjećemo ubrzo…
Univertiteti/instituti. Uzimajući u obzir demografske i druge statističke pokazatelje, Bosna i Hercegovina ima veliki broj visokoškolskih ustanova, a broj studenata se smanjuje. Prema posljednjim podacima, u Bosni i Hercegovini je između 40-50 visokoškolskih ustanova sa preko par hiljada studijskih programa, od kojih je veliki broj upitnog kvaliteta. Od pomenutog broja, nisu sve visokoškolske ustanove uspješno okončale proces veoma „tolerantne“ i, zašto ne reći, diskreditovane institucionalne akreditacije, dok veliki broj studijskh programa, iako se to zahtijeva zakonom, još uvijek nisu prošli proces akreditacije.
One lokalne sredine koje su prije 30.tak godina imale problema sa organizacijom srednjoškolskog obrazovanja, te su se zbog toga po većim centrima gradili smještajni kapaciteti – đački domovi, ovih dana „proizvode“ inžinjere, magistre i doktore nauka, što predstavlja opasnost ne samo za Bosnu i Hercegovinu, već i za susjedne zemlje i šire, čemu skoro svakog dana sve više svjedočimo.
U HNK-u trenutno djeluje čak šest/sedam visokoškolskih ustanova. Da ih ne bude još više, uloženi su brojni i značajni napori. Nemoguće je smisleno ili racionalno obrazložiti društvenu potrebu i opravdanost osnivanja novih visokoškolskih ustanova. Ovoj, u svakom slučaju, problematici mora prethoditi barem otvorena rasprava, u koju bi se, osim akademskog osoblja, trebale uključiti i druge zainteresovane strane. Da samo jedan čovjek, bio i on i kantonalni ministar, o tome ne treba odlučivati 300 000 je razloga.
Kadrovski, prostorni i tehnički resursi kojima visokoškolska ustanova mora da raspolaže su banalizirani, što se, takođe, može reći za kvalitet i internacionalizaciju. Kod silabusa ishodi učenja, znanja i vještine, posmatraju kao formalnost. Postoji nemali broj studijskih programa na kojima godinama nije bilo ponavljača ili ispita na kojima je prolaznost studenata godinama 100 posto iz prve. Drugim riječima, sistem visokog obrazovanja sve više postaje forma, bez suštinskog transfera znanja, s ciljem „dobijanja“ diplome koja nema neku značajnu vrijednost. Veoma bitan faktor je ovde korupcija u svim dijelovima političke i sudske vlasti sa svim svojim podelementima i negativnim, odnosno diskreditirajućim i degradirajućim uticajima na visoko obrazovanje.
Takođe, mjeri se i vrednuje i kvalitet visokoškolskih institucija. Postoji više rangirajućih lista. One uzimaju u obzir različiti broj i različite ili iste indikatore sa svojim podindikatorima i vrijednostima. Najznačajnije su: Academic Ranking of World Universities (Šangajska lista), sa 6 indikatora; objavljuje se najboljih 1000, Times Higher Education World University Rankings (THE), koja ima 18 indikatora; lista na kojoj je rangirano oko 2000 univerziteta, QS World University Rankings sa 9 indikatora i obuhvata oko 1500 institucija, Webometrics najmanje zahtjevna lista, sa 4 pa kasnije 3 indikator ima na listi preko 30 000 institucija, gdje je uslov za listu da institucija ima web stranicu.
Ono što bi se svi trebali složiti da je uočljivo da odgovarajuće rang liste uspješnosti i kvaliteta visokoškolskih institucija bosanskohercegovačke univerzitete ne svrstavaju na zavidne pozicije. Zaostajemo za zemljama iz regiona.
Da li je ovo otišlo predaleko? U jednom poučnom djelu Sadija Širazija stoji:
Često smo vidjeli kako na izvoru nejaka voda,
Kad nabuja, odnese i kamilu i tovar.
Rok za reformu i početak harmonizacije sistema nauke u Bosni i Hercegovini je bio juče. Potrebno je hitno donijeti zakon o naučnoistraživačkoj djelatnosti i tehnološkom razvoju. Slažem se da je potrebno uvesti u sve relevantne zakone atribut da je nauka „poseban društveni interes“. Postavljeni ciljevi u strateškim dokumentima Vijeća ministara BiH i entitetskih vlada vezani za finansiranje istraživačko-razvojnog rada, za periodu 2017–2022. bili su povećanje ulaganja sa 0,3 na 0,8 posto BDP. Nažalost, u ovom periodu to nije urađeno. Tako da u Bosni i Hercegovini i dalje su to univerziteti koji su većinom okrenuti edukaciji, tj. transferu informacija, gdje nastavnik priča a studenti slušaju; to su univerziteti 1.0 i daleko od univerziteta 4.0.
Nema nam spasa, propasti nećemo? Treba se dodati da uposlenici na bh univerzitetu moraju biti svjesni današnjeg položaja u društvu i sistemu visokog obrazovanja i da ne trebaju imati iluzija da su lumeni ili najvažniji ili da će se nešto brzo ili samo od sebe poboljšati.
Društvo, odnosno naša Bosna i Hercegovina mogu i moraju bolje. Jedino obrazovanje i znanje, i to samo kvalitetno obrazovanje, može osigurati, u različitim kombinacijama i opcijama, da Bosna i Hercegovina zauzme mjesto među uspješnim zemljama svijeta.
