Nakon tragedije na novosadskoj željezničkoj stanici, 1. novembra, u kojoj je poginulo 15 ljudi, izvjesno je da Srbija uprkos nastojanju vlasti da negiraju odgovornost za nesreću nametne ekonomske teme, rast plata, penzija ili inostrane investicije, u iduću godinu ulazi s bremenom ozbiljne društvene i političke krize.
Smrt pod hrpom željeza i korupcije
Kad je pod hrpom željeza, betona i stakla na nedavno rekonstruisanoj željezničkoj stanici u Novom Sadu u trenu poginulo 15 pretežito mladih, a dvoje teško povrijeđeno s trajnim posljedicama, na ulice se izlio bijes usmjeren na adresu vlasti koju aktivisti građanskog društva i opozicija smatraju glavnim krivcem, piše Hina.
Nesreću vide kao zločin države proizišao iz nemara, nebrige, neodgovornosti, korupcije i manira sklapanja koruptivnih poslova.
Vlast, pak, proteste ne doživljava kao građanski bunt, već ih vidi kao „lešinarenje“ opozicije i pokušaj rušenja vlade i predsjednika države. Ali, kad su se prostestima pridružili studenti blokadama najmanje 40 fakulteta i rektorata u sva četiri univerzitetska centra, dobijajući iz dana u dan sve veću podršku, najavljena je posve drugačija atmisfera u društvu, a pritisci na vlast i kriza će se, po svemu sudeći, preliti i u 2025. godini.
Tim prije, jer su studenti počeli dobijati i podršku sindikata, a uz njih je stalo i Udruženje dramskih umjetnika, pozivajući glumce da uoči svake predstave u svojim pozorištima 15. minutnom šutnjom odaju počast novosadskim žrtvama, što bi studentskom buntu u borbi za bolje i pravednije društvo moglo dati dodatni zamah.
Istovremeno dok traju protesti, u drugoj sedmci decembra jedna od dvije prošlogodišnje majske tragedije – dva masovna ubistva u školi “Ribnikar“ i selima nadomak Beograda, dobila je sudski epilog.
Masovni ubica Uroš Blažić je prvotepenom presudom osuđen na maksimalnu moguću kaznu od 20 godina zatvora, a zbog težine zločina male su šanse da bude oborena na žalbenom sudu.
Ni korak naprijed u evrointegracijama, status quo s Kosovom
Srbija se ni u godini na odlasku nije pomakla k članstvu u Europskoj uniji.
Predsjednica EK-a Ursula von der Leyen u oktobru je posjetila Beograd i iako je blagonaklono govorila o evrointegracijskom putu Srbije, poručila je da pristupanje Uniji ostaje „proces zasnovan na zaslugama, te da svaka zemlja bira brzinu i kvalitet puta“.
Ispostavilo se kasnije da u svom redovnom godišnjem izvještaju Evropska komisija nije konstatovala napredak, naprotiv.
Posebno ga nije vidjela u vanjskoj i bezbjedonosnoj politici, uz ocjenu da je stepen usklađivanja s EU-om ostao neizmijenjen.
Odnosi s Kinom i Rusijom posebno brinu EK, ponajprije u izbjegavanju da se Srbija pridruži međunarodnim sankcijama Rusiji zbog invazije na Ukrajinu, te u bliskosti s Kinom. Kritike su glasne i kod kuće jer opozicija i stručnjaci ukazuju na pogodovanje Kini u brojnim netransparentnim infrastrukturnim projektima u Srbiji.
Beograd, u međuvremenu i domaćoj i međunarodnoj javnosti, šalje poruke o ustrajnoj nezavisnoj politici i samostojnosti, insistirajući da sjedi „samo na jednoj, srpskoj stolici“, te da se u strateškom opredjeljenju za članstvo u EU ne kani odreći svojih tradicionalnih prijatelja Rusije i Kine.
Klaster 3 u međuvremenu nije otvoren, jer se ambasadori zemalja EU-a ni na sjednici početkom decembra nisu usaglasili. Protiv je bilo osam članica – Holandija, Švedska, Finska, Bugarska, Hrvatska, te baltičke države.
Evuropska komisija u svom izvještaju nije vidjela napredak ni u vladavini prava, te medijskim slobodama, ali je zato primijećeno da se u Srbiji i dalje blagonaklono gleda na osuđene ratne zločince.
Dijalog s Kosovom, jedna od ključnih tačaka u agendi napretka Srbije prema Uniji, i dalje je na slijepom kolosijeku i bez očekivanih rezultata, ali uz dodatne napetosti.
Posljednja u nizu je eksplozija na vodosnabdijevaom, kanalu Ibar-Lepenac koju Priština smatra „terorističkim aktom“ za koji je odgovoran službeni Beograd. Srbijanske vlasti negiraju bilo kakvu umiješanost i traže nezavisnu međunarodnu istragu.
Uz to, Beograd i dalje nije podigao optužnicu protiv Milana Radojičića, koji je preuzeo odgovornost za prošlogodišnji sukob paravojne skgrupe Srba s kosovskom policijom, kad je ubijen jedan kosovski policajac, te trojica lokalnih Srba sa sjevera Kosova.
Ambicije u regiji
Odnose Srbije u regiji, posebno sa susjednim BiH i Hrvatskom, karakteriše, uzajamno oštra, povremeno incidentna, dnevnopolitička retorika, ali bez dramatičnih posljedica po bilateralne odnose za koje se ne može reći da su efikasno unaprijeđeni, ali niti da su otišli u suprotnom smjeru.
Tako je u Beogradu „na nož“ dočekana odluka o imenovanju hrvatskog evropoaslnika Tonina Pucule izvjestiocem EP-a za Srbiju.
Među ostalim, srbijanski šef države poručio je da se Picula prije dolaska u Beograd „mora izviniti za ono što je govorio o Srbiji i o njoj treba govoriti s mnogo više poštovanja“, jer „vodi antisrpsku politiku“.
Picula je uzvratio da „vlast u Srbiji često demonstrira autoritarne i antievropske tendencije“, te da „pristupni pregovori neće biti zaključeni dok se ne promijene odnosi“, među ostalim i na medijskoj sceni, koju dominantno kontrolišu vladajući.
Srpsko-hrvatske odnose pratila je i navodna špijunska afera, nakon što su beogradski mediji krajem avgusta izvijestili da je „uhapšen hrvatski špijun“, a ministar unurašnjih poslova Ivica Dačić to potvrdio.
Hrvatsko ministarstvo vanjskih i evropskih poslova reklo je da nema informacije o tom slučaju, niti potvrdu da se on “uistinu dogodio”. Medijska prašina se nedugo potom slegla i „slučaj“, ako ga je i bilo, ubrzo je zaboravljen.
U junu je održan Svesrpski sabor, kao institucionalno povezivanje političkih predstavnika srpskog naroda u Srbiji, Republici Srpskoj, Federaciji BiH, Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji i Hrvatskoj, ali i drugih njegovih predstavnika u svijetu radi „zajedničkog kreiranja nacionalne politike“.
Jedan od poruka bila je da “srpski narod predstavlja jedinstvenu cjelinu“, a u usvojenoj Deklaraciji navodi se i da taj sabor ne podržava Rezoluciju o genocidu u Srebrenici, koja je krajem maja izglasana u Ujedinjenim nacijama.
Sabor je izazvao podijeljene reakcije i negodovanje u regiji, uz suzdržane osude EU-a i SAD-a, a State Department je pozvao političke vođe u regiji da „bolje iskoriste svoje sastanke kako bi promovisale regionalnu stabilnost i pomirenje“.
Litij, problem koji traje
Poslije niza masovnih protesta, kojima su se stotine hiljada ljudi odlučno usprotivili namjeri vlasti da odobri rudarenje litija u plodnom poljoprivrednom kraju na zapadu zemlje, projekat je zaustavljen, ali je Srbija napravila neočekivan korak. U juluu je s EU potpisan Memorandum o razumijevanju i strateškom partnerstvu o održivim sirovinama.
Ceremoniji su, uz srbijanskog predsjednika, prisustvovali i njemački kancelar Olaf Sholz i resorni povjerenik EU-a Maroš Šefčovič.
Namjeru vlasti da ne odustane od tog projekta dodatno je pokazao i Aleksandar Vučić posjetom Njemačkoj početkom decembra, gdje je sa Sholzom direktno ustvrdio da litij predstavlja ozbiljnu ekonomsku šansu.
Protivljenje rudarenju litija u Srbiji ne prestaje, ali je palo u drugi plan nakon tragedije u Novom Sadu i započetih protesta, koji i dalje traju.
Ekonomija napreduje, inozemni dug raste
Početkom oktobra, agencija Standard and Poor’s (S&P) Srbiji je podigla kreditni rejting na investicioni nivo BBB, što je ocijenjeno kao „prekretnica za ekonomsku putanju“ zemlje i unapređenje cjelokupnih poslovnih prilika. Ministar finansija Siniša Mali to vidi kao podsticaj „koji pokazuje uspješan put kontinuiranog ekonomskog rasta i makroekonomske stabilnosti“.
Javni dug države u međuvremenu je, koncem oktobra, dostigao 38,13 milijardi eura, a statistika pokazuje da iz godine u godinu raste jer je, od dolaska na vlast Srpske napredne stranke 2012. godine, skočio sa 17,7 milijardi. Monetarne vlasti, pak, naglašavaju da je udio duga s 46,5 posto BDP-a u okvirima tzv. mastriških kriterija.
Istovremeno, Narodna banka Srbije uvjerava da inflaciju drži u granicama ciljane stope i da je u novembru bila 4,3 posto, za 0,2 posto manje nego mjesec ranije.
Međutim, ‘državnu matematiku’ građani posve drukčije doživljavaju kad u trgovinama dođu na blagajnu s korpom koju napune onoliko koliko imaju novca, a ne koliko opisuje službena statistika. Udare cijena penzinerima bi trebala ublažiti obećana povišica od 11 posto, najavljena za početak 2025. godine, plata u javnom sektoru za osam posto i plata u obrazovanju za 12 posto.
Kroz sve to prepliće se uvelike primjetna nervoza na političkoj i društvenoj sceni – između uzdrmane vlasti, pobunjenih građana koji se približavaju rubu (s)trpljenja i opozicije, čiji se dosadašnji angažman nije pokazao ni efikasnim ni uvjerljivim da nešto može promijeniti dok vladajući pod kontrolom drže medije i skoro sve poluge kojima usmjeravaju svakodnevicu.
(Fena)
