Ne volim januar i kaljave tragove. Ni otiske velikih stopa, što malenim sokacima polako ponestaju. U kamenoj pozi, strmo I pusto.
Jedan od najboljih igrača u istoriji evropske i jugoslovenske košarke Dražen Dalipagić, popularniji po nadimku Praja, preminuo je u 73. godini. Umro je tačno na dan kad je prije 38 godina, u derbiju tada najjače italijanske lige, u dresu Venecije ubacio 70 poena Virtusu iz Bolonje.
Dalipagić je bio igračina i gospodin. Volio je fudbal i rukomet, više od košarke, ali je u igri pod obručima, naprečac osvojio simpatije. Onda je talentovani i nesuđeni štoper Veleža, zahvaljujući rekordnom odrazu iz mjesta od oko 90 cm, osvojio sve što se moglo osvojiti.
“Zvali su me sezonski sportista. Ljeti sam trčao za fudbalom, a zimi igrao košarku”, priznao je Praja.
Zatim, preokret i amaterska najava. Na radnoj akciji u Zagrebu, sa mostarskom mlađarijom, na prvenstvu brigadirskog naselja, Dalipagić je osvoji oprvo mesto i proglašen za najboljeg igrača.
Laskavo priznanje sa nasipa kraj Save, bilo je više nego dovoljno da se konačno odluči za ovaj dvoranski-atraktivni sport.
“Po povratku u Mostar, pokucao sam na vrata moje ‘Lokomotive’. Ali, tu su me hladno dočekali riječima: ‘Nisi nam potreban’!
Tako je prevideo Glista, čuveni trener mostarskih košarkaša sa mahana trista.
“Nije perspektivan”, ponovio je i Novosel.
Za razliku od dvostrukog trenerskog promašaja, poslije pregovora sa Jugoplastikom, najbrže je reagovao Žeravica, iako je Dalipagić, poput Saše Đorđevića i Vlade Divca, koji su imali kaparisane ugovore sa Zvezdom, ipak krunu karijere doživjeli u Partizanu.
To što se Dalipagić nije dopao treneru iz komšiluka, ni bivšem selektoru Jugoslavije i tvorcu Ciboninog evro-čuda, umogome je kasnije podsjetilo da trenerska glupost nema granica. Naročito, u primjerima Nikole Jokića i Luke Dončića, koje su Vujoševićev asistent Terzić i Predrag Danilović, na probi ocijenili autistično:
“Imamo takvih na stotine”.
Poput scenarija iz filmova ranih sedamdesetih. Bilo je dosta suza i rastanaka nesretnih.
Bezmalo i kratkotrajno, međutim, dok se lomio kome će se sportskom carstvu privoljeti, iznenada se obreo se u tek osnovano mrukometnom klubu ‘Tehničar’, zajedno s kasnije proslavljenim asom Zvonkom Serdarušićem.
Onda, čim se ‘tehničari’ nisu kvalifikovali za Republičku ligu BiH, rukometni snovi su se ubrzo raspršili, kao mjehur od sapunice.
Ponovo ga život nije mazio, ni pazio. Dražen se opet našao na sportskoj raskrsnici. Srećom, ne zadugo. Okolnosti mu nisu išle u prilog, nego je nastavljeno tumbanje.
U toj čudnoj i razvučenoj omladinskoj dekadi, po nagovoru starijeg brata Saše, zaigrao je za Lokomotivu. Najprijee, kao drugi ili treći centar, da bi tek prekomandom na krilo, ekspresno postao mostarsko “čudo-neviđeno”.
Zvalisu ga iz Sarajeva, Zagreba, Splita, Beograda… Na Draženovu i klupsku adresu stizali su sve privlačniji i izazovniji pozivi. Ali, on je, nekako stidljivo, odgovarao:
“Radij bih u ‘Zvezdu!’ Tamo mi je zemljak Vučinić, pa bih se pored njega lakše snašao”.
Ali, Vučinić ga je, preporučio ‘Partizanu’, smatrajući da u tada odličnom timu ‘crveno-belih’, u konkurenciji sa Simonovićem ne bi dobio adekvatnu šansu. Tako je 1971. godine obukaodres ‘crno-belih’ boja”.
Ostalo je nastavak sportske bajke. Košarkaški gorostas, najbolji strijelac u istoriji Partizana i legenda svjetske košarke neponovljivog karaktera. Dalji rođak Mirze Delibašića popularnog Kinđe, o čemu su nerijetko govorili, iako suobojica ostavili neizbrisiv trag u madridskom Realu.
“Voljeli smo da igramo za reprezentaciju. To nam je bila odskočna daska da odemo u inostranstvo i zaradimo neku kintu”.
“Danas je drugačije. Strani klubovi, kojima smo bili uzor, više se ne upoznaju samo kroz državni tim”, govorio je Praja.
“Košarci smo donijeli neku brzinu i uglavnom bili orijentisani na kontranapade. Naši prethodnici bili su gabaritniji i jači od nas, a mi smo bilivi spreniji i brži”.
Poslijee je sve istorija, koja prija. Svemirski skakač i snajperist planetarnog imidža, u danima svojih najvećihu zleta bio je, naravno, na meti i američkihprofi-klubova. Čim je uspješno preskočio stroge testove, bio je već viđen prvi Evropljanin u dresu bostonskih profesionalaca.
Dalipagića, međutim, NBA liga nije privlačila. Opredijelio se za Italiju, da igra u najjačoj ligi, u to vrijeme. Na Apeninima je nekoliko sezona oduševljavao ljubitelje košarke. Čaki u poznijim danima igračke karijere, do početka devedesetih godina 20. vijeeka. Ono što mu je nedostajalo ne mjeri se kvadratima, nego ljudskom dobrotom.
“Nemam ništa protiv budućnosti. Neka ona dođe, mirno ili ne, ali ja više s njom nemam ništa… Ušao sam u godine, a ona zakasnila”.
Na kraju, otišao je s anezaraslom ranom. Dužan sinu Davorinu, da odgovori:
“Dobro, dobro tata, bio si najbolji košarkaš svjeeta. Ali, kako to, nikad, nisi bio prvotimac, ni centarhalf Veleža?!”
Zavičajnom stazom i ubogom besjedom, najradije se klonio bijesa. Naravno, po ko zna koji put, putem Starog mosta. Kad počne da puše s Neretve, kad već jenjava gužva na Starom, kad se sazalaskom sunca na početku mosta, iz pravca Kujundžiluka, pojavi simpatični ulični svirač, ili čitav bend u čijem će se šeširu, položenom na kaldrmu, naći tek pokoji euro.
“Milostinema za slabiće”.
Saglasno tradiciji. Mostarci zasjednu na nešto nalik na kameni stepenik. Zaboravljajućii ko su i gdje su, čekaju da se pojavi Prajino nezaboravno i drago lice letećeg Mostarca, koji je za dječurliju u socijalizma sedamdesetih bio isto to i Džordan, deceniju kasnije, za ljubimce mahalskih terena.
Uprkos strahu od grijeha, Dalipagić je plovio po svom moru dobrodušja. Bolesniji otkako je naučio imena velegradske patologije. Na ušću Save u Dunav, suvonjav se divio i hercegovačkim naslijeđem, kao nametom ponosio. Uz osjećanje da u doba pozno nekodolazi. U vaktu iz emanu cicijašenja, kad svako ima svoju teritoriju, svoje jezik, svoju kulturu i kad se sve otima, nije htio, ni smio da se odbrani od života.
Dok su padale mostarske kiše, dostojno, ali poražavajuće svjedočio je kako iz jugoslovenske ljubavi izvire nesreća, a prema mržnji se ide graciozno. Zato su njegov dragi lik i magijsko djelo, teškou poredivi sa balkanskim životom,legende koju su svi voljeli.
“Živjeti treba, za sva vremena”.
Praja iz mostarskog beskraja. Bez kraja.