Genijalni, originalni pjesnik, bitnik u jednoj od mnogobrojnih svojih, kako se to često kaže, angažovanih pjesama pod nazivom Grad bez ljubavi je zapisao:
Briga me frajeri
Za vaše reklame
Ovuda su prolazili
I drugi prije vas
Ovo je samo jedno razmišljanje s ciljem kratke analize: gdje smo bili i gdje smo sada, a za neki drugi put ili nekom drugom ostavljam šta nam je raditi za budućnost.
U Primorskoj banovina 1933. godine broj stanovnika u četiri najmnogoljudnija grada je bio: Split (44.000), Šibenik (37.000), Trogir (23.000), Mostar (20.000). Sa sličnim brojem stanovnika središte Hercegovine je izašlo i iz rata 1945. godine. U nekih samo 25-30 godina Mostar je postao komparabilno razvijeno privredno, sportsko, obrazovno, kulturno, zdravstveno središte sa brojnim rezultatima. U Mostar su se zbog boljeg standarda života doseljavali ljudi ne samo iz cijele Hercegovine već i znatno šire. Broj stanovnika prema popisu iz 1991. godine u Mostaru je bio 126.628. Naravno, nisu se svi gradovi tako brzo i kvalitetno razvijali. E, kako je do toga došlo? Ima više primjera. Izdvojiću njih par.
Primjer prvi. Prof.dr. Roko M. u jednom svom radu bilježi i svjedoči jednu divnu vremensku etapu, kako on primjećuje, tj. primjer dinamičkog razvoja u kratkom vremenskom periodu.
Mostarska fabrika Vazduhoplovna industrija Soko, čija je većina pogona bila u Rodoču, osnovana je odlukom od 14.10.1950. godine. To je fabrika koja je sredinom 80.tih godina zapošljavala oko 8 000 radnika; fabrika gdje je prestiž bio raditi u njoj (nisam još upoznao nekog uposelnika VI Soko koji to sa ponosom ne ističe). U Sokolu je prvi stroj pušten u rad već tri mjeseca nakon Odluke. Iskusan kadar je došao iz fabrike Ikarus u Zemunu. Već 1953. godine, za potrebe radnika fabrike otvoren je hotel Soko, izgrađeno 140 stanova, otvoreno kino i prostorije KUD Vladimir Nazor.
Prvi avion vlastitog projekta je izrađen već 1954., za dvije godine, 1956. godine, Soko je dobio licencu za proizvodnju rezervnih dijelova za USAF. Krajem 1957. godine poletio je S22 prvi avion proizveden u Sokolu, a već 1958. godine tržištu je isporučeno 35 ovih aviona. Projekat aviona Galeb završen je 1958., za samo 18 mjeseci. Prvi prototip je poletio 1961. godine. U 1970. godini, za Njemačku rade kompozitne materijale na bazi staklenih vlakana za proizvodnju lopatica za helikoptere. Iste godine, otkupljena je licenca za proizvodnju poznatog helikoptera Gazela.
Ubrzo postaju stalni kooperanati za proizvodnju kompleksnih elemenata i sklopova u vojnom i civilnom vazduhoplovstvu renomiranih kompanija u svijetu. U tome periodu, stipendisti mostarskog Sokola studiraju na Mašinskim fakutetima u Beogradu i Mostaru, obavljaju specijalizaciju i obuku u Francuskoj i Engleskoj. Oformljen je Razvojno istraživački centar, koji je kasnije prerastao u Institut vazduhoplovnih tehnologija i Centar za obrazovanje kadrova. U području naučno-istraživačkog rada na primjenjenim istraživanjima urađeno je 14 magistarskih radova i 3 doktorata, preko 1.000 objavljenih naučnih radova. Bavili su se i inovatvnim radom (npr. vjetroturbine i superbrzi brod). Vlada Ante Markovića je samo za razvoj Sokolove pameti, tj. projekta „Glisirajuće krilo“ odredila za 1992. godinu 29 miliona dolara.
Primjer drugi. Grade se zgrade, nastaje novi dio grada. Tada je taj dio za Mostarce bio „daleko tamo“. Bora L. svjedoči da se uselio u drugu Zvjezdaru 1965. godine, kada je i upoznao Miru. U središtu toga dijela grada je duga ulica, transverzala, orijentacije sjever-jug sa dvije trake u jednom, dvije trake u drugom smjeru, zeleno ostrvo između njih, sa širokim trotoarima, drvoredima sa obje strane, igralištima, osnovnim i srednjim školama, vrtićima, ambulantama, parkinzima, prodavnicama, zelenim površinama, čitavom infrastrukturom i svim drugim potrenim sadržajima za ugodan život.
Primjer kvalitetnog urbanističkog planiranja i dinamike građenja. Ulici, novom dijelu grada je dato privlačno, atraktivno, modernističko ime Avenija 14 februar. U zadnjih 30.tak godina veoma malo je dodato novog na Aveniji; promijenili su joj ime, ali je i dalje zovu djevojačkim imenom Avenija i sa ponosom ističu da su „sa Avenije“ ili da stanuju „na Aveniji“.
Dakle (frajeri, in reality: lutke od krvi bez trunke ideje) ovuda su prolazili i drugi prije vas; da vas vidim na djelu. Hhhmmm, kada su „otvarali“ česmu u Zaliku pripremili su, kako oni vole reći, prigodan „kulturno-vjerski program“ i pozvali su na stotine zvanica. Omer G. ih je odbio: Kad budete otvarali fabriku, zovite me!
Za kraj bi možda više odgovarala ona Oko mene od pokojnog vojvode: Gospode, gde li pronalaze / Onoliku đubrad i mamlaze / Onoliku đubrad i mamlaze /, ali završavam sa bitnikom:
Grad bez ljubavi
Sumrak ideja
Loše vibracije
U mojoj glavi
Dolje na ulici
Koraci u tami
Mozgovne vijuge
Šeću svoje pse
