Večeras na Memorijalnoj sceni 2532, sa početkom u 19 sati, završava ovogodišnje, petnaesto izdanje, MAT festa.
Dječiji dramski studio Mostarskog teatra mladih u čast nagrađenih će izvesti prvu reprizu predstave “Naš mali princ”. Biće to zanimljivo putovanje kroz svijet mašte, ali i surovu stvarnost u kojoj odrastaju i žive djeca danas. Oni su svoje planete smjestili u ulice grada, u kome žive i istakli sve prepreke i probleme sa kojima se susreću. Naravno, željni su bezbrižne dječije igre i radosti druženja bez bilo kakvog straha. Na kraju, nude ljubav kao rješenje.
Prije izvođenja biće pročitana poruka u povodu Svjetskog dana teatra i uručene nagrade “Mostarski šipak” ovogodišnjim dobitnicima.
Poruka za Svjetski dan teatra, 27. marta 2025. godine
Autor poruke: Theodoros Terzopoulos, Grčka
– teatarski reditelj, edukator, autor, osnivač i umjetnički direktor teatarskog ansambla Attis i pokretač Teatarske olimpijade
Može li teatar čuti poziv upomoć današnjih vremena, u svijetu osiromašenih građana, zaključanih u ćelijama virtualne stvarnosti, zakopanih u zagušljivoj privatnosti? U svijetu robotiziranih postojanja u totalitarnom sustavu kontrole i represije duž čitavog životnog spektra?
Bavi li se teatar ekološkim uništenjem, globalnim zatopljenjem, golemim gubitkom bioraznolikosti, onečišćenjem okeana, otapanjem ledenih brjegova, sve raširenijim šumskim požarima i ekstremnim vremenskim prilikama? Može li teatar postati aktivnim dijelom ekosistema? Teatar već dugi niz godina posmatra uticaj ljudskih postupaka na planetu, a teško mu je baviti se ovim problemom.
Brine li teatar o ljudskom stanju pod uticajem 21. vijeka, gdje politički i ekonomski interesi, medijske mreže i firme koje formiraju mišljenja manipulišu građanima? Gdje društvene mreže, koliko god je olakšavale, grade golemi alibi za komunikaciju, jer pružaju potrebnu sigurnu udaljenost od Drugoga? Sveprožimajući osjećaj straha od Drugoga, od drugačijeg, od Stranca, upravlja našim mislima i postupcima.
Može li teatar funkcionisati kao radionica suživota različitosti, a ujedno zanemariti krvavu traumu?
Krvava nas trauma zove da rekonstruišemo Mit. A riječima Heinera Müllera, „Mit je agregat, stroj na koji se uvijek mogu spajati novi i drugačiji strojevi. Prenosi energiju sve dok rastuća brzina ne eksplodira na kulturnom polju“, a ja bih dodao i na polju barbarstva.
Mogu li teatarski reflektori rasvijetliti socijalnu traumu i prestati bacati obmanjujuće svjetlo na sebe?
Pitanja su to koja ne dopuštaju definitivne odgovore, jer teatar postoji i traje zahvaljujući neodgovorenim pitanjima.
Pitanjima koje je podstakao Dioniz, u prolazu rodnim mjestom, orkestrom antičkog teatra, nastavljajući svoje nijemo progonstvo kroz krajolike rata, danas, na Svjetski dan teatra.
Zagledajmo se u oči Dioniza, ekstatičnog boga teatra i Mita koji sjedinjuje prošlost, sadašnjost i budućnost, dijete dvaput rođeno, od Zeusa i Semele, izricatelja fluidnih identiteta, ženskog i muškog, gnjevnog i dobrog, božanskog i životinjskog, na razmeđu ludila i razuma, reda i haosa, akrobata na granici života i smrti. Dioniz postavlja temeljno ontološko pitanje, „o čemu se tu radi?“, pitanje koje podstiče stvaraoce na sve dublje istraživanje sve do same srži mita i višestrukih dimenzija ljudske enigme.
Trebaju nam nove metode pripovijedanja koje čuvaju sjećanja i oblikuju novu moralnu i političku odgovornost koja će proizaći iz višeslojne diktature Srednjeg vijeka današnjice.
(NovaSloboda.ba)