Beč se nekada činio kao da je izvan vremena. Ali, danas je drugi po veličini grad njemačkog govornog područja, uzor za bolji život, ne samo u kafani.
Na slikama u prilogu:
-S krova pozorišta Burgtheater otvara se arhitektonska panorama, šlag na torti s Volksgartenom, muzejima i parlamentom s desne strane.
-Grad u tročetvrtinskom taktu
-Najugodnija metropola na svijetu leži na Dunavu: Zašto Beč inspiriše svoje stanovnike i goste. -Staro i časno: prostor za sjedenje u Café Sacher
-Na nekim mjestima, poput ovog, ispred Nacionalne biblioteke, Beč postaje kliše grada, ali od kojeg zastaje dah
-Jedna tajna zadovoljstva stanovnika: pristupačno stanovanje, kao ovdje u projektu stanovanja u zajednici Sandleitenhof
-Štand s kobasicama nudi poznati Käsekrainer.
-Vjerojatno nije slučajnost da se u ovom gradu nalazi jedan od najstarijih zabavnih parkova na svijetu, Prater
-Ovaj grad je pozornica: Bečlije posvuda stvaraju uslove za ples
Na neki način, ovaj grad vam se nameće sam od sebe. Samo pitajte ljude koji žive u njemu. Ali, budite oprezni! Bolje to ne činite ako još imate nekih termina, jer kada su u pitanju mrzovoljne jadikovke, Bečani su pravi operni pjevači. Mora da je oduvijek bilo tako; ovaj posebno lijepi uzdah navodno dolazi od kompozitora i strastvenog Bečlije Gustava Mahlera: “Ako ikada dođe kraj svijeta, preseliću se u Beč, jer tamo se sve događa pedeset godina kasnije”.
Dugo se činilo da ova rečenica ima u kamen uklesanu važnost. Kao da ste se ukočili u melanholiji, shrvani ovim prevelikim velebnim građevinama previše megalomanske, pretiho propale Austro-Ugarske monarhije, zarobljeni u previše morbidnoj čežnji za propašću. A ako se igdje i gledalo s povjerenjem, tada najviše u prošlost.
Ipak, posljednjih godina Beč je tako brzo zaronio u budućnost da se čovjeku zavrti u glavi, kao nakon četvrtog po redu bečkog valcera na posljednjem balu sezone. Beč se opet smatra cool. Prijatniji za život od Münchena, barem jednako uzbudljiv kao Berlin, a kulturno u istoj ligi kao Pariz.
Danas je Beč redovno na vrhu ljestvice najpovoljnijih gradova za život, naravno u cijelom svijetu, zahvaljujući starom habsburškom plemstvu. U 2018. godini, Beč je zauzeo prvo mjesto na Global Liveability Indexu britanskog “Economista”, a u 2019., 2022., 2023. i 2024. godini, ispred Kopenhagena i Züricha. Istraživanje koje je naručio časopis Monocle, proglasilo ga je metropolom s najvišom kvalitetom života u 2023. godini.
Viena calling, Beč zove, gdje god pogledate. Ali, što je stiglo u ovaj grad? U čemu je njegova tajna, što drugi gradovi i njihovi stanovnici mogu naučiti od bečkog odnosa prema životu?
Započnimo našu potragu za tragovima u temeljima ovog grada. U kafani. Ovu prekrasnu bečku instituciju, pozornicu, školu, parlament, ispovjedaonicu i sudnicu, UNESCO je 2011. godine proglasio nematerijalnom kulturnom baštinom. Uđimo u pomalo skriveni dragulj u 6. okrugu, Café Jelinek na Otto-Bauer-Gasse. Javna dnevna soba. Dekor je neobičan; niko ne može optužiti vlasnike da su nešto previše renovirali: fotelje presvučene crvenim baršunom, rupičaste tapete, požutjele od dima cigareta iz prošlih vremena, ogledala na zidovima u kojima gosti neupadno posmatraju druge, a prije svega sebe. Prođimo pored konobara koji nas i ne gledaju, pored grupa ljudi za prepunim stolovima koji čavrljaju o trenutnim okolnostima, uslovima i zamjerkama, prigušujući tako neprestano šištanje aparata za kafu,
Bečanama je malo stalo do titule “najpovoljnijeg grada na svijetu”; prihvaćaju to sliježući ramenima, poput redova ispred Kaiserschmarrn tava u Café Demel. Ali, kada je, kao u nedavnom istraživanju, Beč na drugom mjestu iza Kuvajta kao najneprijateljskiji grad na svijetu, slavi se kao da je Austrija postala svjetski prvak u fudbalu. “Mi Bečani smo ponosni na svoju mrzovoljnost, na svoje psovke. To je naš odušak za podnošenje tragikomedije života; to je komunikacijsko ljepilo koje drži naše urbano društvo na okupu”.
Michael Ludwig može otvorenije govoriti o priči o uspjehu Beča; ipak je on političar, a iza skromnosti se ne skriva, čak ni lažna skromnost. Socijaldemokrat je već sedam godina gradonačelnik Beča. Vodi kroz svoju radnu sobu veličine plesne dvorane u veličanstvenoj gradskoj vijećnici do balkona, i tamo se otkriva: puna, bujna, ušećerena arhitektonska panorama. Njegov pogled luta preko Ringstrasse i Volksgartena do Saveznog kancelara i Hofburga.
“Gradonačelnik je bio ravnopravan s carem u Hofburgu i Habsburškoj državnoj kancelariji”, kaže Ludwig i govori o lukavstvu ponosne bečke buržoazije.
Car Franjo Josip nametnuo je da nijedna zgrada ne može biti viša od najbliže crkve, u ovom slučaju 99 metara Votivkirche. Arhitekt gradske vijećnice nije se usudio vrijeđati veličanstvo, već su građani jednostavno na vrh tornja postavili vijećnika visokog preko tri metra, tako da vijećnica i danas nadvisuje sve osim katedrale sv. Stjepana.
Danas je habsburški car istorija, ali ostaju Crveni carevi, poput Michaela Ludwiga, gradonačelnici Beča, svi socijaldemokrati od 1919. godine, s prekidom u godinama fašističke vladavine. Crveni Beč danas je svjetionik pohabane evropske socijaldemokracije, a čini se da će ostati malo tako, jer su i sami Bečani i Bečanke uvijek bili u duši prilično odani caru, to ne pitajte.
Michael Ludwig je gradonačelnik jednog od najbrže rastućih gradova u Europi. Beč je već odavno prestigao Hamburg kao drugi po veličini grad njemačkog govornog područja, a prije 2023. godine ponovo je premašio i brojku od dva miliona stanovnika – zadnji put je ovako velik grad bio na svom vrhuncu 1910. godine.
Zgrade zajednice. Prava čarobna riječ za visoki kvalitet života u Beču. Kada su socijaldemokrati prvi put osvojili apsolutnu većinu na izborima 1919. godine, pokrenuli su neviđeni program izgradnje kako bi se borili protiv katastrofalne nestašice stambenog prostora u gradu. A Ludwig, koji je nekada i sam živio u takvom projektu opštinskih stanova, objašnjava: “Do ukidanja demokratije u Austriji 1933., godine u Beču je izgrađeno 65.000 opštinskih stanova. To je do danas ostala jezgra subvencionirane stanogradnje u gradu”.
Stanova postaje malo, jer grad tako brzo raste, mnoge opštinske zgrade treba obnoviti, a tu je i imigracija s kojom austrijske države, kojima upravljaju konzervativni i desničarski populisti, rado prepuštaju Beču da se nosi s njima. Kapital premašuje kvotu prihvatanja za 200 posto. Ludwig ističe da je Beč, kao najistočniji veliki grad Zapada, oduvijek bio grad useljenika. Prvo u habsburškoj multietničkoj državi, kasnije desetine hiljada dolaze u talasima izbjeglica nakon Mađarske pobune 1956. godine, nakon gušenja Praškog proljeća 1968. godine, početkom 1990.ih desetine hiljada ljudi bježe ovamo iz Srbije i Bosne i Hercegovine, sada većina dolazi iz Ukrajine.
Muzika, skoro da se čuje kako odjekuje gradom, a ljubav Bečana ne poznaje žanrovske granice, da li opereta ili pop pesma, važno je samo da mora da ima humora. Ako sada razmišljate o Falcu, u pravu ste, naravno, a ipak ima toliko sjajnih muzičara danas, pobjednica Eurosonga, Conchita Wurst, ili inteligentni pop muzičari Wande ili reper Bibiza, koji je, kada je bio tek u ranim dvadesetim, objavio svoj predivni album u stilu Falcoeske, uključujući prije dvije godine “Odeiii album” Beč”: “Beč, molim te ostani takav kakav jesi / Znam da te ovdje niko ne razumije takvog kakav si trenutno / … / Znam da si predobar za nas / Ali vjeruj mi, Beč, ja ću ostati s tobom.”
Kako bismo ponovno doživjeli ovaj bečki osjećaj, hodamo od Stephansplatza uz “Brandstätte” sve dok ne dođemo do broja 7/9, Café Korb.
Ulazimo, držimo se lijeve strane i ako bude sreće, ispred fotogalerije svog života sjediće 80.godišnja starica na svom uobičajenom mjestu. Susanne Widl. Pred kamerama je stala s Burtom Lancasterom, ali i s Peterom Falkom, s kojim je navodno imala aferu, iako ona ostaje dama i o tome šuti. Bila je i model i umjetnica performansa, ali što je najvažnije, ipak smo u Beču: ona je vlasnica kafića otkako joj je majka umrla 2000. godine i kao takva je mješavina majke i punkera. Da, čak i više: institucija. Oplemenila Elfriede Jelinek, koja je napisala: “Izgleda kao da joj se ne može vjerovati, jer je femme fatale, ali ja joj, ipak, vjerujem jer je, srećom, poznajem. Klizi između cipela gostiju, kao stijene na klizaljkama, barem tako mislim u sebi, jer tako nešto nikad nisam vidio”.
Pa ako imate sreće, i ona sjedi na svom stalnom mjestu u kafiću, možete je čuti kako priča, na primjer o skandalu koji je izazvala kada se pojavila na Opernom balu 1980. godine. Ali, poštovala je pravila odijevanja, reći će: “Frak ili večernja haljina”. Izabrala je frak, a danas se, srećom, više ne može zamisliti negodovanje koje je tada prošlo Bečom. Alim čovjek može biti zahvalan što ima mnogo ljudi poput nje, koji pokreću stvari i tako čine Beč čudom od grada kakav jest.
(stern)
Prevod: Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
