Ova neispričana priča je tiho skrajnuta. Iako živi među nama, u svakom pogledu koji je izostao i neizgovorenim riječima, ona je tišina između redova i sjenka prošlosti. koja nije našla svoj glas. Pošto nije zabilježena, ona se ne prenosi, ljetnji dan do podne, nego čeka.
U srcima i sjećanjima, skrivena od zaborava, čeka da bude ispričana, da postane dio nas, umjesto rana koje potiskujemo. Jer, neispričana priča nije izgubljena, samo na nju nije došao red.
Ali, čekanju je odzvonilo. Sa svih strana potiskivana priča o tronošcu na jednoj nozi je izbila na vidjelo. Iako vijekovima tretirana kao tabu tema, skaredno zabranjeno i kažnjivo djelo poput verbalnog delikta, sačuvala je svoj narativ. O razdruživanju i udruživanju, od kojih se SAD distancira, a umorna Evropska unija iscrpljena od kumira momentalno nađe u behutu ekstaze.
Upravo, zbog balkanske istine prebukirane mitovima, od Sežane do Đevđelije se sad već naviknuto progovori tiho, kroz bol, prkos i neumorni ponos. Tek da se zna da bez orijentalnog sebeta, nema kismeta, koji najbolje ilustruju uzročnost i sudbinu tronošca na jednoj nozi.
U pretkomori tamnog vilajeta. S one strane Drine, u gustoj šumi, stajao je neobičan tronošac. Ne, nije imao tri noge, nego samo jednu. Bio je izrađen od starog, klesanog hrasta, tamnog i hrapavog od viševjekovnog stajanja.
Mještani su ga prozvali „Čudotvorni štap“ ili „Usamljeni potpornik“. Nisu znali ko ni zašto ga je postavio. Legenda je govorila da je davno, mudri starac poslije poplave koja mu je sve odnijela, zasadio ovaj hrastov štap u zemlju ilovaču, kao znak da život na Balkanu uvijek pronađe način da se uspravi, ma koliko bio sam.
Tronožac je i na jednoj nozi, bio nevjerovatno stabilan. Na njemu su se, kažu odmarali umorni putnici, pastiri bi na njemu ostavljali svoje torbe, dok su čuvali stoku, a zaljubljeni bi šaputali oslonjeni na njega, tražeći sreću – dunjalučku. On je bio svjedok izlazaka i zalazaka sunca, pljuskova i mećava. Jedna noga, ali čvrsta, bila je simbol otpornosti i nade.
I dan danas, putnici namjernici su ubijeđeni da, ako pažljivo osluškujete, možete čudi šapat vjetra koji prolazi kroz stabljike gajtan trave ili kroz grane iznad njega, pronoseći priču o usamljenom tronošcu, koji na jednoj nozi pruža oslonac svima.
Teško, strasno i neizmireno. Kao i većina balkanskih priča i ova je ispričana srcem, ali nedorečena i bez kraja, jer se prošlost nikad ne zaboravlja, u ime pravde i istine, nego je svaka priča otvorena, kao rana što večito krvari.
Na Balkanu su vijekovi ostavili više nezaraslih ožiljaka, od lekcija. Tradicionalna prostodušnost nije tuđi proizvod, već domaća radinost, oplemenjena na kućnom pragu. Armirano podaništvo nije samo istorijska činjenica, već mentalitetski obrazac. Na koljenima pred moćnim, ubojit nad golorukim, tako se oblikovao Balkanac između turskog bega, austrijskog činovnika i domaćeg gospodara.
Uvijek neko iznad, uvijek neko ispod. Zbog toga ni sloboda, kad dođe, nije prepoznata kao dar, nego kao nesporazum, koji treba što prije korigovati.
Rajetinski duh – ta unutrašnja šifra preživljavanja kroz saginjanje – preživio je i careve i kraljeve i predsjedničke sisteme. Nije u pitanju samo pokornost, već duboka navika da se ćuti, ćuti se čak i kad najviše boli. Ali, ne zbog hrabrosti, nego zbog svijesti da je i bol dio običnog dana, kao ljetnja žega ili kiša.
Svejedno. Na Balkanu, ono što ubija nije uvijek spoljašnji neprijatelj. Često i sve češće, to je domaća ruka, poznati glas, komšijska šutnja. I zato je najveća balkanska pobjeda – ne revolucija, ni Ćopićeva Osma ofanziva, nego unutrašnje oslobađanje od straha koji djeca udišu još s mlijekom, na majčinim grudima.
Suze su govor duše, kad riječi nisu dovoljne. Taj jezik srce razumije, u vječitom ogledanju poharanog Balkana i ranjene duše, nepokolebljivo spremne, da se nada i voli. Ponekad tvrdoglavo, kao što rijeka nosi sve pred sobom, osim tronošca na jednoj nozi, tako i ljudi nose u sebi bolove i suze vremena koje oblikuju ljudsku sudbinu.
Ona je balkanska nada, što ne viče. Ona šapuće, da život uprkos svemu vrijedi, bez obzira što naša nada nikad nije rođena s vjetrom, već iz pepela. Najčešće kao jutarnja izmaglica, nad planinom – postoji, ali čim joj priđeš, sklizne niz dlan.
To nije obična nada, to je čežnja, zakopana duboko u kolektivnom pamćenju naroda koji su više pamtili i slavili poraze, nego pobjede.
Više su sanjali, nego što su imali. Vijekovima tumarajući za znakovima pored puta, ka boljem početku i konačnom odvajanju zrna od kukolja.
Metaforično, iščekivanje razdvajanja dobrog od lošeg, pravde od nepravde ili istine od laži. Nejasno i prepuno izazova, u jalovoj tranziciji i odloženoj lustraciji otpadnika u likovima dvostrukih ličnosti. Dok se ne podvuče crta, nema ničega, ni iznad, ni ispod njih.
Oni jedino mogu da stanu iza sebe, jer znaju da nas nigdje nema. Zato smo ovde, ni krivi ni dužni, poput tronošca na jednoj nozi.
- Oznake:
- esad kučević
- poruka