Na Balkanu, vječito razapetom između mita i stvarnosti, život je više sudbina, nego geografija. Nije onda iznenađenje, što je na izmaku ljeta, od Sežane do Đevđelije, a naročito u razuđenoj Srbiji, prošlost poželjnija od budućnosti, iako tamo i ovde, oduvijek revolucija jede svoju decu.
Nastala u vihoru Francuske revolucije, upravo na Balkanu, ova sintagma dobija svoju punoću. Jer, ovde revolucija nikad nije bila samo ideja ili obećanje, već pjesma, zakletva, bratstvo i izdaja u isto vreme. Vječito se u našem buretu baruta prevrati doživljavaju kao zla kob ili božja volja, dok narod masovno ustaje, mijenja ihtijarske diktatore, pali zastave, a onda gleda kako njegovi dojučerašnji heroji, poslije decenija zla i naopakog, nestaju pod teretom sopstvenog ognja.
Poslije prebrojanih ljeta, ko niska tespiha, beogradski istomišljenici, kažu, rat se vratio kući. Iz dana u dan, sve češće i sve žešće, vraćaju ga oni isti zlikovci, nagrađeni od socijalističko-radikalskog polusvijeta bahate vlasti, što kriminalnim,maskiranim, tetoviranim, nabildovanim falangama utjeruju strah u kosti golobradoj i golorukoj studentariji, koja je junački odvažno podigla barjak slobode, protiv bande inicijatora četiri rata devedesetih godina, tokom krvavih zločinačkih pustošenja po Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu i Metohiji.
Međutim, revolucija na Balkanu ne završava se pobjedom, ni porazom, nego krugom. U tom krugu, u Šumadiji, Posavini, Podrinju i Pomoravlju, po ko zna koji put, od Karađorđa do najnovijeg pokušaja okrečenih radikala da nešto slično pokrenu na domaćem terenu, dijagnostikovano je vlasničko rasulo. Od balkanskog kasapina Miloševića do samozvanog predsjednika s ove i one strane Drine, opet je izabrani vođa najveća smetnja, na putu izlaska iz krize, koja je uveliko neproglašena paraliza naprednjačkih dekreta, u kome saborci postaju protivnici, a heroji žrtve.
Onda, filozofski horizonti citirane sintagme nastavljaju da šire vidike. Manifestno i fenomenalno, revolucionarni duh je ubojit poput aforizma: nešto sažima, a drugo razvija i živi svoj trijumf,a zatim se udaljava od njega, kako bi se ponovo pojavio tamo gdje se najmanje očekuje. I dok je na Zapadu revolucija isključivo ideološka borba, na ušću Save u Dunav, ona se doživljava isključivo kao prijestolonasljednička drama krvi i časti, kao priča u kojoj prijatelj postaje krvnik, a avangardno oslobođenje nova okovanost.
U sličnom narativu, dok Slovenci beru lovorike povodom rekordne turističke sezone, hrvatski zabranitelji u ulozi profašističke avangarde, kao i svaka socijalna avet, pred kojom klerikalna nacija pobožno kleči, privode kraju pripreme za tzv. novu rutinu, za novu standardizaciju, po kojoj ono što je do juče bilo sramno i za izbjegavanja već postaje samorazumljivo.
Fenomen je, naravno, dobro poznat. Kombinovanjem tekovina psihoanalize i igre riječi dobija se nacizam malih razlika. Pacovi ili gamad su izašli iz crnih rupa, jer nije izvršena deratizacija, kad je trebalo, što je dovelo do nepriznatog samoprezira. Makar, poslije banalnih ironija glupih kao noć, koje su nas zajedno dovele do najnovijeg gluposti kao moć, u kojoj su aktivni veterani samo vižljaste metastaze kancerogenih posljedica na Markovom trgu. U tom vremeplovu, pola miliona duša na Tompsonovom hipodromskom konceretu, kad se složno pozdravljalo na ustaški poklič, nije ništa drugo nego demonstracija kojekakvih i svakoraznih udruženja iz domovine stereotipa.
Zato je balkanska stvarnost, površna, karikaturalna i prognostički predvidiva. Poput crnogorskih dvojnih aršina i selektivnog pamćenja istorije ili kontinuiranog napada političkih funkcionera na srpsko pravosuđe, sudije, tužioce i advokate kojima se ozbiljno potkopava profi-status i vežu ruke da rade bez straha, odmazde i pritisaka.
Ali, kome u Bosni i Hercegovini pripada sutra, kad je zahvaljujući HDZ-u, tri decenije poslije rata, Mostar jedan od rijetkih gradova u Evropi, uz vatromet, organizovao proslavu nezavisnosti Izraela. Urkos genocidu nad Palestincima, nad kojim je zanijemila slobodoumna planeta, kojoj je Zapad sašio budućnost u ušivenoj korporativnoj sadašnjosti.
Nesvrstani su poraženi. Pod devizom, „Sve se može, kad se laže“, izraelski jastrebovi i hrvatski golubovi idu ruku pod ruku i antisemitski podozrivo, pitaju:
-Koliko Isus smije da bude čovek?
Antropološki odgovor je duboka teološka i umereno-laička tajna. U egzistencijalnom smislu, ono nas pita koliko božansko dopušta ljudskom da se izrazi i koliko ljudsko može da izdrži božansko u sebi, kad ovozemaljski vlasnici vlasti otuđeni od naroda ne priznaju zakone biologije, hemije ni fizike, koji stvaraju ljude, nego imitiraju politička božanstva kojima nije najteže padanje, već prizemljenje.
Ali, sedmog dana, Bog reče sebi: „Čemu ovo?!“
Umjesto radosti i blagoslova, nakon noći, kad je Mjesec bio potpuno crven, sad prijestoničku sreću, kvari neko treći. Tamo gdje se Evropa završava, a već se nazire bliskoistočni haos.
Autobuse po Beogradu voze Cejlonci, spremačice u hotelima i bolnicama su Pakistanke, dostavljači brze hrane na biciklu ili motoru iz Sirije ili Kube, fizički radnici iz Azerbejdžana, Gane, Nepala, Kenije, Bangladeša, Šri Lanke, Turske…
O, zemljo, Indijo!
Politeizam, u jednini. Političari imitiraju božanstva i pevuše: “Predjsednik sam, al’ najljepši…“
Zato rečenica „revolucija jede svoju djecu“ ovde zvuči jeretički, još dublje i tragičnije. Jer, ovde svaka (po)buna liči na svadbu i sahranu. Istim povodom, narod se danas raduje oslobođenju, a već sutra tuguje nad grobom onih što su ga oslobodili.
I tako dalje. Podno Avale, vijekovima prija, ne samo akademska ironija.
Poslije najnovijeg pomračenja, za doktora je kasno, a za popa je rano.
- Oznake:
- esad kučević
- pobjednici