U čežnji ka izvrsnosti, četvrti nastavak ulcinjskog Mundijala, više nikoga na Balkanu, ne ostavlja ravnodušnim.
Sad već tradicionalna i dosljedno promišljena inspiracija, opet je do perfekcije dovedena u saglasje osjećanja i najnovijih refleksija, zahvaljujući ekipi afirmisanih amaterskih entuzijasta iz najjužnijeg grada na Crnogorskom primorju, koji se bez ustezanja i zadrške uzdaju u riječ i ljude.
Onda je svaki dan donio dar, dok se u potrazi za ljudinom iz koje izbija svjetlost, lučonoša Pavle Pepđonović, u ime svih učesnika ogledao u sve što smo rekli, voljeli ili odabrali da budemo. Zato je svaki dan, u predivnom Ulcinju, bio jedinstvena i jednostavna prilika, da živimo punim srcem, da riječima i gestovima dotaknemo druge, da se ukorijenimo i oslonimo na zajedništvo, pred kojim je svaka mogućnost pomračenja, poražena od Sunca novog dana.
Pavlova vizija je pokrenula sve. Ovaj neobjašnjivo skromni izabranik Dulčinejine duše, pretvorio je višedecenijsku tišinu u sportski refren, za koji smo mislili da je zaboravljen. Poput maestrala, što tokom ljetnjih dana puše sa morske pučine ka zidinama Starog grada, Pavle je donio svježinu sa sjeverozapada i u svim gostima prepoznao saputnike. Zato ne čudi što su Kićanović, Slavnić, Vilfan, Jerkov, Plećaš, Nakić, Knego, Tanjević Đurović, Đorđević i ostalo košarkaški asovi u njegovom pogledu vidjeli most što vodi ka srcu Servantesovog grada.
Za čojstvo i obraz, na pjenu od mora. Dovoljno, da čim kaldrmu ljube talasi, gromadni Milanović ponovo zaplivao kroz uspomene, a bokserski matadori Tadija Kačar, Perunović i Bogujevci, po ko zna koji put su otresitiji da nisu zapisivali istoriju, nego postali njena pumpa života koja je stvarala prostor za trajanje.
Više od sporta, bez obzira što Pavlovo dobročinstvo sad nije tiho, nego se epidemijski širi, kao sunce nad Valdanosom, pretvarajući pijesak u pozornicu, na kojoj je u danima sporta i razonode svaki susret fabularna poema ljubavi, povjerenja i zajedništva. Usklađenih i spojenih istorijskih izvora, predanja i narativne imaginacije, uobličene mediteranskim duhom i jadranskom strašću.
Zato u ulcinjskom žargonu prepunom samopouzdanja pobjeda, poen ili koš znači prijatelj. Vijekovima prkoseći, pored starogradskih palata i dvorova, kule Balšića i pijace robova, prijateljstvo nije samo riječ. Ono je vječiti talas koji (do)nosi priče, osmijehe i susrete. Zatim se po inerciji vraća da grli svaku dušu, koja kroči u njegov zagrljaj, prepoznatim u brojnim bonacama i maretama.
Kao talas koji uzburka (pod)mukli mir. Ulcinj nastavlja da drži lekcije iz humanosti, empatije i poštovanja druge i drugačije dioptrije. Sve u ime Pavlove imperije balkanskog prijateljstva i težnje da čovjek bude mjerilo svih stvari. Suštinski suprotno konceptu tzv. korporativne etike, pod predznakom ili geslom da je neosvojivo samo ono što ne postoji, kao opomena da čim otvorimo oči vječnosti, postoji opasnost da nas spali jasnoća njenog vida.
Ne čudi onda što je Ulcinj postao ono što jeste. Sportska riječ godine i personifikacija ulaska u prošlost zaboravljenig sportskih mitova i legendi. Na taj načinj prema deduktivno-induktivnoj metodi Pajo, Skendo, Ljoška, Mišo, Branka, Vildana, Marija, Dion, Anđela i mnogi drugi anonimni istomišljenici su od ljubimaca malih terena izrasli u nezvanične laureate prestižnih priznanja, iako su u gradaciji državnih nagrada Crne Gore moljci ili komarci pouzdaniji proroci.
Ali, sreću kvari. Jer, Balkan je oduvijek više od geografije i istorije. Na tom mostu, između istoka i zapada, na vječitom raskršću, ljudi se sreću, istovremeno sukobljavaju i grle u istom dahu, kao da u jednoj sekundi žive vijekove. Možda zato, ovde i tamo, nema malih priča ni događaja, nego sve dobija snagu mita, u znaku srca što prebrzo kuca, dok tuga i radost piju iz iste čaše.
Valjda je onda prirodno što, kao u svakoj produženoj epskoj baladi, dan poslije Mundijala u gusarski proslavljenom Ulcinju, svaka pjesma ima u sebi i suzu i smijeh. Kad je sve satkano i saglasno, zajedničkim sudbinama, koje poput plamena, gore u balkanskoj večnosti.
Zato, uz šapat vjetra i opojni miris maslina, dok talasi pjevuše vječne pozdrave, nema tog kondenzovanog glasa koji u sedef magli Ade Bojane nije dio Pavlove viteške i dirigentske evergrin melodije i akorda vječne simfonije igre, mita i prijateljstva.
Između prošlosti i sadašnjosti, svaka legenda je dobila svoj stih, a Dulčineja himnu Mundijala, što gromoglasno odzvanja širom Balkana:
-More lomi, a prijateljstvo drži…
