U Mostaru u familiji izvjesnog Bajezid-age nešto prije početka izgradnje Starog mosta rodio se sin Derviš. On će kasnije izučavati filozofiju i pisaće poeziju. Doguraće do ličnog carskog savjetnika, namjesnika Bosne i titule paše. Derviš-paša je, prema Bašagiću, jedne zime u rodnom gradu gdje se usljed kadrovskih problema u karijeri bio sklonio, spjevao gazel o Mostaru. Izdvajam jedan mali dio:
Cio svijet da obiđeš redom,
Ne bi naš’o onakova svijeta.
On je majdan darovitih ljudi,
Šeher Mostar ures je sv’jeta.
To je gnijezdo slavnijeh junaka
I na peru i na bojnom maču;
K’o odvazda, i sada iz njega
S dana na dan velikani skaču.
Emeritus prof. dr. Elvedin Edo Hanić (1942. – 2018.) diplomirao je na PMF u Sarajevu, odsjek Biologija – Hemija 1967. godine. Paralelno je studirao kao vanredni student na Višoj poljoprivrednoj školi u Mostaru, gdje je diplomirao 1968. godine. Magistrirao je 1974. godine, na Poljoprivrednom fakultetu u Sarajevu, gdje je 1983. godine odbranio doktorsku disertaciju. Počinje da radi u HEPOK-u 1969. godine, pa sve do 1992. godine, gdje je formirao laboratorij za istraživanje tla i ishranu bilja.
Obavio je specijalizacije i stručno usavršavanje u Parizu, Nimu i Monpeljeu u Francuskoj (za doprinos u razvoju saradnje u poljoprivredi između Francuske i Jugoslavije, odlikovan je Medaljom francuske Agencije za tehničku kooperaciju i istraživanja 1981. godine). Zatim Wageningenu u Holandiji, Namuru u Belgiji, Madridu, Leidi i Almeriji u Španiji i na više instituta i fakulteta u Italiji. Radio je na značajnim projektima HEPOK-a i partnera u Libiji i Latviji.
Na inicijativu Elvedina Hanića, 1997. godine Savjet Univerziteta je donio odluku o pokretanju Studija mediteranskih kultura, današnjeg Agromediteranskog fakulteta i imenovao ga rukovodiocem studija. Bio je profesor na univerzitetima u Sarajevu i Mostaru. Studenti koji su imali sreću da im predaje pamte ga po zanimljivim i korisnim predavanjima koja su kvalitetom odstupala od drugih.
Pokrenuo je saradnju sa Univerzitetom u Granadi 2001. godine. Rezultat je bila poljoprivredno-biološka laboratorija. Pomagao je u vraćanju bjeloglavih supova u Blagaj. Takođe je rukovodio saradnjom sa Akdeniz univerzitetom u Antaliji; rezultirajući sredstvima za dogradnju zgrade fakulteta i početak izgradnje Centra za biotehnologiju, razmjenom studenata i nastavnika, indrodukcijom šipka Hidžas na područje Hercegovine i dr. Bio je član Savjeta za razvoj Univerziteta.
Pored više od 50 naučnih i stručnih radova na konferencijama i časopisima u zemlji i inostranstvu, autor i koautor je oko 30 projekata, studija i ekspertiza za potrebe privrede. Autor i koautor je 7 knjiga i 3 praktikuma. Profesor Hanić je imao zavidno znanje i iskustvo u svojoj oblasti, uspio je da poveže nauku i praksu, što su mnogi željeli, ali rijetki uspijevali. Tako je učestvovao u kreiranju inovacija na tržištu. Veoma su poznati supstrati Florahum i Plantavit, programator za navodnjavanje SPH-1, plastenik GermPlast – ZH. Dao je značajan doprinos na razvoju bh agrara i privrede na polju fiziologije i ishrane poljoprivrednih kultura, korištenja industrijskih otpadnih materijala i razvoju novih tehnologija u proizvodnji hrane bez tla – hidroponska proizvodnja.
Svemu ovome gore treba da se dodaju njegova znatiželja za novim (da bude pionir), radinost, posvećenost, ozbiljnost, lucidnost, ljubav prema svojoj profesiji i struci, intelektualno držanje i za današnje vrijeme sve rjeđa skromnost. Rektorska konferencija Bosne i Hercegovine mu je posthumno 2022. godine dodijelila Plaketu za izuzetan doprionos razvoju univerziteta u Bosni i Hercegovini.
U njegovom skromnom kabinetu na periferiji kampusa, koji je mirisao po sakupljenom ljekovitom bilju, na južnom zidu je bila okačena uokvirena slika starijeg kolege Osmana Pirije; profesora na Poljoprivrednom fakultetu u Sarajevu, osnivača i direktora HEPOK-a, vizionara razvoja Hercegovine.
_____________________
Digresija
Mehmed Behmen i ja smo nešto pisali o vjetru, odnijećemo tu studiju, elaborat kod Sadija na četvrti sprat u DUM, da on to pregleda i da svoje kritičko mišljenje. Sadi Ćemalović je, ukratko, za one što ne znaju, bio direktor Zavoda za urbanizam i komunalnu izgradnju Mostara, direktor HE na Neretvi, predsjedavajući Konferencije gradova Jugoslavije, vizionar i jedan od nosilaca urbanističkog i privrednog razvoja Mostara.
U opuštenom razgovoru, na početku Sadi će upitati: Meca šta radiš?
Ovaj odgovara, misleći na svoj politički angažman: Bavim se kadrovskom politikom.
Sadi: Auuu, veoma teška rabota!
Dakle, neko promišljanje o budućnosti (engl. futures thinking), pa analiziram i postavljam pitanje kako smo za tridesetak godina od Hanića, Pirije, Sadija i mnogih drugih pametnih, bistrih, značajnih, uspješnih Mostaraca spali na kojekakve sjecikese, šicere, hadžitatove, džafare, sus domesticuse? Gdje su ti daroviti ljudi, gdje su ti velikani iz pjevanja Derviš-paše Bajezidovog? Zašto oni ne iskaču i ne upravljaju procesima u društvu?
E, baš neki dan, u srijedu, kod stražara u kafani, priča mi prijatelj, sve iz prve ruke, da ne treba biti naivan i pomisliti da je to tako došlo samo od sebe, ono kao takva su vremena, pa ih nanio vjetar. Neko je kadrovirao, neko je upravljao tim procesima. Priča mi da je značajan obol tome dala Interesna zajednica. Trebao bi on da zna, bio im je blizu.
A šta vi mislite?
