Prostrano je nebo pod kojim pravedni Allahu klanjaju, kategoričan je Branislav Nušić, ali ima tamo “gorostasnih planina i čarobnih jezera, mudrih derviša i lijepih hanuma, blistavih šedrvana i hladovitih teferiča, mirisnih bahči i tijesnih sokaka, visokih minareta, tajanstvenih harema i toplih hamama”.
Ima još šarenih nargila i strmih altipatlaka, ćetene halve i rumenijeh portokala, masnijeh pilava i modrijeh maslina. Ima i nadalje biće, ima i čilega nema, i zenđina i fukare, bijesna i pokorna, ugursuza i insana, od svake ruke svakojakog adeta i dina.
Ima i muhabeta koji počinju i završavaju mangalskom parolom “Dejton je mrtav, živio Dejton”. Čuveno, po ko zna koji put, nedavno u Sarajevu, Beogradu i Zagrebu, povodom sporazuma koji je poslije dogovora kontakt grupe u Ženevi i Parizu, konačno Bosni i Hercegovini donio mir.
Iako su pod širokijem krovom i obalama Miljacke insani nerijetko komešaju, nešto se sve viđa i priviđa, što se desilo i što se neće desiti. I ono što je pisano i ono što, Allaha mi, nigdje pisano nije ni bilo.
Aman jarabi. Iznenađeno, zabrinuto i hitno. Nadahnuto i kolokvijalno „Ma, zaista, čovječe!“, „Bože, jarane!“ ili „Stani, čovječe, šta radiš?!“, dovoljno ilustruje da više od tri decenije, poslije Dejtona, politički kompromis nije na vidiku. Umjesto toga, uoči najavljenog dijaloga u BiH o BiH, razumatraju se svakojake ideje, umnogome nalik na Kampamelin čudesno harmonični “Grad sunca” ili Morovo ostrvo Utopija, koja s one strane Drine, gotovo nikome ne prija.
Badihava, bordo trubi Baščaršija. Bosna je zemlja koja se, prije nego što ukrasi parfemom završnog dojma, mora najprije oprati sapunom svojih iskustava, svojegog stradanja, smijeha kroz suze i neugasive nade. Takvo je i njeno mjesto u svijetu: istovremeno suviše jednostavno da bi se odmah zavoljelo i previše složeno da bi se lako prešlo preko nje. U Bosni se prvo skinečki očisti sapunom, kroz svakodnevicu, istoriju, rat i mir, pa se onda, tek onda, nanese parfem dubokih osjećanja, smisla, ironije i čovječnosti.
Uprkos sirovoj i drskoj propagandi diktature, za Mešu Selimovića, Bosna nije apstraktna ideja, već “velika ljubav i povremena bolna mržnja”, nešto što ne može biti odbačeno bez ostavljene mrlje na duši. Meša je mejmurski govorio kako je „Bosna u meni kao krvotok“ neizostavan, ponekad bolan, ali ključan za život koji teče kroz čovjeka. Bosna se ne može zanemariti; ona te nosi, oblikuje i dovodi pred najteža pitanja o identitetu i pripadanju.
Zuko Džumhur, boem i putopisac iz Konjica, opisivao je Bosnu s onom mješavinom toplog humora i dubokog poštovanja koja je čini neponovljivom. Prema jednoj zabilježenoj misli, za Džumhura je u Bosni „u svakom trenutku moguće sve“, kao da je zemlja tekućih mogućnosti, sveprožimajuće neizvjesnosti i nepretencioznog optimizma. Takva Bosna ne dopušta lagano ukrašavanje životnih iskustava mirisima uspjeha; prvo moraš proći kroz sapun, kroz suprotstavljene sile, kroz smijeh i gorčinu svakodnevice, da bi tek nakon toga mogao shvatiti zašto je život ovde poseban.
U bosanskoj imaginarnoj realnosti, prvo se oprati sapunom istine, znači suočavanje s težinom istorije, s kolopletom sudbina koje neprestano prepliću razlike i sličnosti, prije nego što se nanese parfem idealizacije. Jer, Bosna je zemlja koja spaja orijentalnu i zapadnu tradiciju, koja je prolazila kroz sukobe i pomirenja, i koja je uspjela da iz svojih nestabilnosti izrodi neuništiv duh njenih žitelja. Selimović to osjeća do kosti: Bosna viđena izvana može djelovati grubo i teška, ali iznutra je ljudski bogata i zaslužuje ljubav.
Ironija – gotovo aforistična je u tome da Bosanci često prije koriste sapun i vodu nego parfem riječi. Njihova humorna opservacija o uskim putevima života i o “pametnim volovima” koji se negdje pojavljuju umjesto ljudi govori baš o toj realnosti: smijeh je sapun koji čisti nabore brige. (Takvi šeretski komentari o Bosni u narodu i kulturi simbolizuju auto-ironičan duh koji ne bježi od samospoznaje.)
Bosna, dakle, zahtijeva od nas da najprije prihvatimo sirovu stvarnost – socijalnu, istorijsku, kulturnu i emotivnu. To je aromatični sapun koji ispod površine ne krije, nego otvara put stvarnom mirisu vjekovnog iskustva: mješavini tuge, ponosa, smijeha, otpora i nježnosti. Tek nakon što se čovjek suoči s tim temeljnim istinama, on može nanijeti parfem životnih ideala i snova.
Najzad, Bosna nas uči da pravog mirisa nema bez sapuna, da je svako ukrašavanje bez suočavanja s realnošću površno i neostvarivo. U Alisinoj zemlji, parfem nije odvojen luksuz, već je nagrada za one koji su prešli kroz sapun iskustava.
Takav parfem i miris Bosne je jednostavan i jedinstven: on nije samo miris zemlje, nego svih onih koji u njoj žive i stvaraju.
Od Kulina bana, do našijeh dana. Unatoč svemu. I bez obzira što je ovde sve uprkos nečemu, a ne zahvaljujući nečemu. Zato je Dejton više jubilej, nego komemoracija
