“Jelen koji riče” je zaista doživio teška vremena. Nekada smatran kraljem šume, plemenitim i stidljivim, životinju su ponovo otkrili kasnoromantičarski slikari, koji su jelena prikazivali u kraljevskoj pozi – u krdu na čistini (kao na ovoj slici Carla Friedricha Deikera), samog uz potok ili uz planinsku pozadinu, kao dominantnog jelena koji riče. Bio je prožet nacionalnim ponosom i pompoznim metaforama parenja. Tada je počeo pad. Ubrzo je “ričući jelen” visio u naivnim slikama na zidovima baroknih dnevnih soba.
Na kraju je smatran sramotnim i estetski uništenim. Loriot ga je u jednoj skici ismijao kao oličenje kiča, a Bazon Brock je pokušao da ga spasi kao “degradirano kulturno dobro”.
Uzalud. Bezbrojne šunke završile su na buvljaku, gdje su se neki studenti sažalili nad njima, ironično puštajući da životinja koje se imperativno propenje nastavi rikati u njihovim zajedničkim stanovima.
Sada dolazi prilika za rehabilitaciju: Njemačka fondacija za divlje životinje proglasila je jelena životinjom godine 2026. – još uvijek je brojan u divljini. Međutim, opisan je tačno onako kako ga poznajemo sa kičastih slika: kao “veličanstvena životinja s rogovima, društvena životinja za stado, ričući borac”. Hermelin sa svojim razmetljivim krznom i drski imigrantski zlatni šakal, pored jelena nisu imali šanse.
(welt)
Z. N.
(NovaSloboda.ba)
