Naši dani gore, brže nego što traju. Oni viču, ali niko ih ne čuje, šta odzvanja od balkanskih pomilovanja.
Ili, što rekoše pjesničke duše s Mediterana, bez straha i mana: ”Odjekuje sa sedmog neba na devet tavana. Iz karamrakova i karakazana, ali sve češće bez uzora i presedana, preko trica Azije i kučina Balkana. Preko Biblije, Talmuda i Kur’ana, preko sura, tora, šiva i šamana”.
Više nego dovoljno za nezahvalna koliko i poželjna poređenja koja brišu posebnost i možda najbolje ilustruju ono što nas nepravedno odmjerava, što nas dijeli i mjeri, što nas stalno poredi, a nikad ne razlikuje.
Ali, boje života nisu sjenke mravinjaka. Kažu, sjenke pamte, a boje lažu, iako bi Vito i Niko, u glavnim ulogama ovoga eseja najvjerovatnije zajedno priznali da su u razlikama svoji, a u poređenju tuđi. Razlike stvaraju svijet, a poređenja rađaju sujetu.
Hipersenzibilni romantičar Vitomir Vito Nikolić je rođeni Mostarac. U hudom vaktu ratnog vrtloga zabačen u gradu svojih predaka, pod Trebjesom se doživljavao, kao što je govorio “kompletni Nikšićanin”.
U ranom djetinjstvu, Vito je ostao bez roditelja i porodice. Nizvodno od tuge, našao se u domu za ratnu siročad, a zatim se razbolio od tuberkuloze, koja ga je načela, isprepadala i završila po sanatorijumima, dok je netremice gledao ludilo uma ogubana. Samotno sjećanje ranjene djetinje duše, utkalo je Neretvu i samo naslutilo njene tajne, o kojima je Vito raskošnom duhovnošću i ironijskim dosjetkama, svjedočio u pobuni protiv malograđanskog dekora bezumnih silnika i samoniklih moćnika, bez svijesti i orijentacije u vremenu i prostoru.
Njegova sloboda mišljenja i humor otkrivali su skriveno i potisnuto, sve što je bilo zabranjeno. Manje zbog “prekoračenja” u poeziji, a mnogo više zbog boemske opuštenosti i kritičarske strasti, krivično je progonjen i najuren iz posla.
Iza svega što je činio, ostajale su anegdote o lucidnosti i pravdoljubivosti koje se i danas prepričavaju, a njegove pjesme postale su dio kolektivnog pamćenja, kao autentični doživljaj i razgovjetni čin pripadnosti zajedničkoj osjećajnosti. Vitova popularnost ne jenjava, zahvaljujući armiji obožavalaca, koji su od njegovih stihova napravili grafite, poput: “Zaustavite planetu, ja hoću da siđem”.
Nikolić je pisao i prozu. Smatrao je da su politika i poezija nespojive. U njegovom tragičnom životnom sazvježđu i ličnoj lirskoj zaostavštini, dominira zbirka “Sunce, hladno mi je”, dok je u Vitovim odabranim dnevničkim zapisima apostofirana pjesma “Noć sa Dubrovnikom”, u kojoj lamentira o staroj mržnji, pjeva o noći “bratske krvomutnje” i govori o patnji “u suzi skrivenoj”.
Rezigniran i užasnut ratnim strahotama, povukao se iz javnog života i tako dočekao kraj. Bivši beskućnih, danas ima ulicu i šetalište koje nosi njegovo ime.
Za razliku od Vita, Krista Pefgen planetarno poznatija kao Niko je došla niotkuda. Ima mnogo nepoznanica u njenoj biografiji. Neki kažu da je rođena u Kelnu, drugi trvde da je svijet ugledala u Budimpešti. Postoje čak i kategorični navodi da su joj roditelji (ili bar jedan od njih) jugoslovenskog porijekla, iz mostarskog šehera.
Prezentovana kroz imidž hladne, nedokučive i fatalne plavuše, Niko je postala sinonim jezivog i mračnog muzičkog podzemlja, obilježenog strastvenim svađama i ljubavnim intrigama. Ali, Niko je presnažna osoba da bi se svela na znak, simbol ili dekor, jer su njeno lice i glas skrivali duboko razumijevanje patnje, beznađa i tuge, kao neprolaznih istina čovjekovih potraživanja i sudbine.
Niko je jedna od najvećih imena u svijetu muzike šezdesetih godina. Pjevačica, kompozitor, pjesnikinja, glumica i model. Žena nevjerovatne spoljašnosti i još nevjerovatnije unutrašnjosti, koja i danas ima svoje refleksije u Parizu, Njujorku, Londonu, na Ibici, u Los Anđelesu. Bila je slobodan duh, gotovo čergar i odmetnik nedodirljive i uzvišene ljepote i inteligencije, ali je nosila kroz život lične traume još iz detinjstva, a onda i gubitke najbližih ljudi.
Bila je Niko, ali više nije neko, iako tri decenije poslije apsurdnog odlaska i dalje izaziva pažnju.
Vito i Niko su prošlost. Ne može se reći zašto. Kad je sve očigledno. Iz onoga šta su radili i ostavili. Samo treba dovesti u vezu njihove koordinate i na pitanje zašto, reći zato. Tragovi su glasniji od svih riječi, a objašnjenje suvišno.
Ko spoji obe tačke, izgovorio je presudu. Ili, kao što reče pjesnik: “Od pamtivjeka do dandanas, neka je bijeda padala na nas. No, gdje je kraj izdavanja i prodavanja, bješe pitanje svih pitanja. Ali, kad je kucnuo Sudnji čas, zavapismo onda, svi u glas: Pošto smo danas?”.
Zato nam je prva i posljednja želja da sve što nam ne treba na nebu, ostavimo zemlji. U međuvremenu, ko vijekovima prodaje sutra, razumjeće jednog jutra, da je rasprodao juče. A danas nema kusur.
Potkusurivanje je naša bezgrobna vojska. Od Celja do Bitolja…
