Ermedin Demirović ima iza sebe jednu turbulentnu sezonu. Prvo povreda i četiri mjeseca van terena, a onda, punim gasom, sa reprezentacijom Bosne i Herrcegovine plasman na Svjetsko prvenstvo. Zatim je sa svojim Stuttgatom osvojio četvrto mjesto u Bundesligi i plasman u Ligu šampiona. U subotu igra finale njemačkog kupa protiv Bayerna iz Minhena.
A nakon toga: Svjetsko prvenstvo!
Uoči finala DFB kupa, Stuttgartov Ermedin Demirović govori o fudbalskoj godini svog života, o pogonu koji ga povezuje s Denizom Undavom – i objašnjava zašto njegov napadački partner apsolutno mora biti uvršten u reprezentaciju za Svjetsko prvenstvo.
Počnimo s razjašnjavanjem s kim tačno danas razgovaramo. Razgovaramo li s “Buldogom” ili “Divljom svinjom”?
Oh, to… (smiješi se). Često čujem takve izraze zbog svog stila igre. Ljudi mogu smisliti šta god žele.
Ovi nadimci potiču od glavnog trenera Sebastiana Hoeneßa i sportskog direktora Fabiana Wohlgemutha – i bili su namijenjeni kao komplimenti. Međutim, to još uvijek ne razjašnjava sve nesporazume: Dok vas Hoeneß uvijek oslovljava sa “Medo”, Deniz Undav vas uvijek zove “Demi”. Dakle – koji je pravi?
“Medo” je vrlo poznato. Tako su me roditelji oduvijek zvali i tako sam se uvijek predstavljao tokom moje omladinske karijere. Na bosanskom, “Medo” znači “Medvjedić”. Kada sam igrao u Španiji za Osasunu, ljudi tamo su uvijek govorili “Demi”, i to mi je zvučalo prilično cool. Tako da sam prestao da se predstavljam kao Medo i počeo sam da se zovem Demi. Iako je moja porodica veoma sretna što se “Medo” vratio.
Želimo da razgovaramo s tobom o godini tvog života. Sve je počelo prije tačno dvanaest mjeseci pobjedom u DFB kupu protiv Bielefelda; zatim si započeo novu sezonu sa nekoliko spektakularnih golova, prije nego što si bio van terena četiri mjeseca zbog povrede. Nakon toga je uslijedilo nekoliko bizarnih, tankih VAR ofsajda, koji su uključivale tvoje rame – i, nedavno, prvi gol u tvojoj profesionalnoj karijeri postignut izvan kaznenog prostora. Kako se to dogodilo?
Iskreno ne znam šta sam radio tamao, van kaznenog prostora. Ali bila je to lijepa promjena tempa!
Plus: senzacionalne kvalifikacije sa Bosnom za Svjetsko prvenstvo i pobjeda protiv Italije; obnovljene kvalifikacije za Ligu prvaka s VfB-om – a ove subote, sljedeće finale DFB kupa je već pred nama, ovaj put protiv FC Bayerna. Sigurno se mnogo toga događa u vašem životu.
Da, zapravo sam to nedavno spomenuo kod kuće: Kakva godina! U osnovi, događaji se odvijaju vrtložnim tempom otkako sam se preselio u Stuttgart 2024. godine; odmah smo se kvalifikovali za Ligu prvaka, a postao sam i otac. Osjećao sam se kao potpuno novi život. A ova sezona, posebno, donijela je jedan emocionalni tobogan za drugim – loše raspoloženje tokom moje povrede, sumnje u to kako ću se oporaviti nakon tako duge pauze – a onda, postizanje gola odmah po povratku i pronalazak u pomalo opuštenom stanju. Ova godina je zaista bila nešto posebno.
Takođe i zato što ste, prvi put u svojoj profesionalnoj karijeri, pretrpjeli ozbiljnu povredu. Sa 28 godina!
Tako je. Nisam ni ja zaista znao kako se to osjeća. I ova konkretna povreda je bila prilično jedinstvena. Osjećao sam se kao da ‘mogu’ igrati, ali mi nije bilo ‘dozvoljeno’.
Bio je to prelom metatarzalne kosti – ili bolje rečeno, prelom koji se još nije sasvim dogodio. Može li se to tako reći?
Nešto slično. Stalno sam osjećao bol tokom cijele jeseni; nestajao bi, a zatim se vraćao. Nakon utakmice protiv Heidenheima, rekao sam doktoru: ‘Više ne mogu stati svom težinom na stopalo; mislim da je nešto slomljeno’. Boljelo me je više nego ikad prije. Dijagnoza je bila: početni prelom tarzalne kosti. Mogla je pući u bilo kojem trenutku, što bi zahtijevalo operaciju i odsustvo s terena na četiri ili pet mjeseci. Odlučio sam se za konzervativni tretman – koji nije bio bez rizika. Postojala je mogućnost da nakon tri mjeseca neće biti poboljšanja i da ću ionako morati na operaciju. U tom scenariju bih izgubio ogromnu količinu vremena.
Pogađamo: Niste baš bili strpljiv pacijent, zar ne?
Nakon samo jedne sedmice, rekao sam doktorima: ‘Više ništa ne osjećam – mogu igrati!’ Mora da sam doktorima stvarno išao na živce; stalno su me morali obuzdavati. Odlično su to riješili. Drago mi je što su ostali pri svome, jer bi se u suprotnom vjerovatno nešto stvarno slomilo – i ja bih i dalje bio van terena.
Uprkos dugoj pauzi zbog povreda, postigli ste dvanaest golova u Bundesligi. Kako se osvrćete na prošlo ljeto – na Nick Woltemadeov prelazak u Newcastle u posljednji čas, na propali transfer zamjene i na razočaranje u VfB-ovom taboru: “O Bože, sada uopšte nemamo napadača?”
Nick je izvanredan igrač i apsolutno je zaslužio svu pompu koja ga je tada okruživala. Ipak, pitao sam se: ‘Šta to treba da znači – nema napadača? Imamo Deniza Undava, Tiaga Tomása, mene i nekoliko drugih ofanzivnih igrača…’ Meni se ono što se tamo dešavalo – bilo sa ili bez Nicka – činilo više kao luksuzni problem. Sezona je dokazala da ste bili u pravu. Stvari su išle dobro čak i bez novog centralnog napadača. Deniz je postigao 19 golova u Bundesligi, pružajući najbolji mogući odgovor. S obzirom na to da navodno nemamo ‘pravih’ napadača, svakako smo postigli mnogo golova. Ti razgovori su nam poslužili kao ogromna motivacija. Rekli smo sebi: ‘Pokazaćemo vam – ne brinite’.
Svako ko je pratio playoff za Svjetsko prvenstvo u martu rekao bi: Ono što ovde opisujete jednako se odnosi i na bosanskohercegovačku reprezentaciju.
Apsolutno. Još uvijek sam bio povrijeđen kada su momci propustili direktnu kvalifikaciju igrajući u Austriji. Nakon te utakmice, nekoliko njih je plakalo, ušao sam u svlačionicu i rekao: ‘Vjerujte mi! Ovo je naša godina!’ Jednostavno sam imao predosjećaj.
Zatim je došlo do žrijeba za playoff. Prva utakmica je bila u gostima u Walesu – i, pod pretpostavkom da prolaska dalje, domaća utakmica protiv Italije…
Od samog početka, svi u našem taboru nisu pričali ni o čemu drugom osim o Italiji. Ali, rekao sam momcima dvije stvari: ‘Pazite na Wales – Cardiff je pakao! Ali, ako tamo pobijedimo, 100 posto ćemo pobijediti Italiju kod kuće’. Utakmica protiv Walesa se zaista pokazala izuzetno teškom; na kraju nam je trebalo izvođenje penala da prođemo dalje. U Bosni je rasla nevjerovatna euforija – i kada se na internetu pojavio taj video koji prikazuje Italijane kako se smiju jer će igrati protiv Bosne, a ne protiv Velsa… tada sam znao: Pobijedićemo.
Bosna je samo jednom prije učestvovala na Svjetskom prvenstvu – 2014. godine. Šta ova kvalifikacija znači za vašu zemlju?
Nevjerovatno je. Dobili smo toliko podrške od ljudi! Nikada u životu nisam vidio toliko sretnih lica. Ljudi su mi prilazili i govorili: ‘Oženio sam se prije godinu dana, ali ovo – ovo je nadmašilo sve. Ovo je bio najljepši dan u mom životu’.
Djelovali ste vrlo emotivno i na stadionu.
Nakon posljednjeg penala, trebao mi je trenutak – samo minuta tišine – a onda sam otrčao do roditelja. Moja majka je plakala, moja žena je plakala, moj brat je plakao – i ja sam plakao. Osjećao sam se kao da ne mogu disati. Čak je i moj otac – koji uvijek glumi strogog balkanskog oca – imao suzne oči. Kada vidiš svoje roditelje takve, znaš: Postigao si nešto zaista monumentalno za zemlju koja je morala podnijeti toliko patnje. I nešto zaista monumentalno za vlastitu porodicu. Moj djed je bio ono što su ljudi u Njemačkoj tada nazivali ‘Gastarbajter’ – gostujući radnik.
Je li oduvijek bilo jasno da ćeš igrati za Bosnu? Mogao si igrati i za Njemačku.
Teoretski, da, ali sam odluku donio još sa 16 godina. U to vrijeme sam dobio dva paralelna poziva: jedan za prijateljske utakmice s U18 reprezentacijom DFB-a, a drugi za kvalifikacijske utakmice s bosanskom U19 reprezentacijom. Na kraju sam odabrao Bosnu – i višu starosnu grupu – i neko mi je tada zapravo rekao: ‘Naravno, shvataš da nakon ovoga nikada nećeš moći igrati za Njemačku?’ Prihvatio sam tu posljedicu. To je, takođe,bila odluka donesena zbog moje porodice i naše porodične istorije.
Svakako imaš mnogo bolju himnu za Svjetsko prvenstvo nego što je ima DFB: „I am from Bosnia, take me to America“. “Ja sam iz Bosne, odvedi me u Ameriku” od Dubioze Kolektiv. Sigurno je imaš na telefonu, zar ne?
Da, tamo se stalno ponavlja. Moja kćerka ima godinu i po dana i čim čuje tu pjesmu, počne plesati.
Koliko god uživate slušajući tu himnu Svjetskog prvenstva, nedavno ste spomenuli da ne volite čuti “Yabba-dabba-doo” iz pjesme Bayern Münchena kojom se slavi gol. Ove sezone, Bayern je postigao devet golova protiv VfB-a u dvije ligaške utakmice. Kao borac: Šta vas još uvijek čini optimistom?
Ako, za Bosnu, možemo reći – na primjer, protiv Italije – da ćemo izaći tamo i razbiti ih, onda kao VfB Stuttgart možemo reći isto: Sposobni smo pobijediti u finalu kupa protiv Bayerna. Igramo protiv jedne od najboljih ekipa u Evropi – nema smisla okolišati oko toga – ali mi smo, takođe,
dobar tim i ulazimo u ovo sa svježim zamahom nakon kvalifikacija za Ligu prvaka.
Koji su napadači bili vaši heroji kada ste odrastali?
Edin Džeko i Zlatan Ibrahimović. Obojica su visoki i tehnički izvrsni, ali su i vrijedni radnici; koriste svoju fizičku snagu i odbijaju da ih zastraši bilo koji defanzivac. Obojica posjeduju taj drzak, smion instinkt – rade stvari koje niko ne očekuje. Obojica su mi bili veliki idoli.
A sada igraš u napadu, odmah pored Džeke u bosanskoj reprezentaciji.
Za mene je Edin i dalje superheroj. Osjećaj je gotovo nestvarno igrati pored njega – iako je on samo moj saigrač, a sada i dobar prijatelj.
Kad smo već kod Svjetskog prvenstva: Da li se ikada uhvatiš kako misliš da bi baš tvoj tip napadača bio veoma tražen upravo sada za njemačku reprezentaciju?
Ma daj – imaš Deniza Undava!
-:-
Ermedin Demirović, 28
Demirović je rođen u Hamburgu od bosanskih roditelja, iako je otpušten iz omladinske akademije HSV-a dok je još bio tinejdžer. U RB Leipzigu je uspio ući u rezervni tim tek kao 19.godišnjak; Posljedično, morao je napraviti veliku promjenu – preko Deportivo Alavésa i posuđivanju u FC Sochauxu, UD Almeriji i FC St. Gallenu – prije nego što je konačno stigao do SC Freiburga u ljeto 2020. godine, u dobi od 22 godine, vrativši se tako u njemačku Bundesligu. U ljeto 2022. godine, prešao je u FC Augsburg, gdje se etablirao kao plodan strijelac i kapiten tima. U ljeto 2024. godine, prešao je u VfB Stuttgart za naknadu veću od 20 miliona eura, pridruživši se klubu kao nasljednik Serhoua Guirassyja.
(SZ)
Prevod: Smail Špago
(NovaSloboda.ba)