Nobelovac Ivo Andrić bio je toliko zaljubljen u Mostar, kome je, 1946. godine, posvetio prediivan zapis, po čemu će se zauvijek sjećati grada Šantića i Emine.
“Kad čovjek prenoći u Mostaru, nije zvuk ono što ga probudi ujutro, nego – svjetlost. To znam iz iskustva. Svjetlost me je dočekala pri dolasku u Mostar, pratila za vrijeme mog boravka od jutra do večeri, a docnije, po odlasku, ostajala u meni kao glavna karakteristika moga sjećanja na Mostar.
Uvijek mi se činilo da je to što sija nad ovim od prirode povlaštenim gradom, i što prožima sve u njemu, neka naročita svjetlost, izuzetna po jačini i kakvoći. Uvijek sam mislio da se njom mora da ulaže u čovjeka ljubav za život, hrabrost i vedrina, smisao za mjeru i stvaralački rad.
Nikad se dovoljno nisam mogao nagledati te svjetlosti, iako sam je sretao svuda. Nje ima u smijehu ovih ljudi i jasnim samoglasnicima njihovog govora, na licima mladića i devojaka u predvečernjoj šetnji. Ona se prelama kao zlatan, nemiran odbljesak u čaši mostarske žilavke, živi kao sabijena snaga i slast u ovim breskvama i trešnjama. Ona se krije u sjenovitoj, hladnoj vodi sa Radobolje.
Po njoj je Neretva najsvjetlija naša rijeka, po njoj i sam goli krš okolnih brda ima neku stihijsku veličinu. Ona zari iz priča o borbi mostarskih ljudi za današnju slobodu i sija iz sadašnjih napora, za napredak u svim pravcima.
Po toj svjetlosti ja se najbolje sjećam Mostara”, zapisao je veliki književnik.
Ta vremena, nažalost, odavno su iza nas, a danas će se putnici namjernici i turisti iz cijelog svijeta ovog grada, čije je obale Neretve onako ponosno obgrlio kameni ljepotan, sjećati po velikim naslagama smeća po cijelom gradu i smradu koji opasno opominje.
Gostima ovog grada teško je objasniti tolike naslage smeća, koje se danima ne odvozi na deponiju Uborak. Teško im je objasniti da je to rezultat spora između dva komunalna preduzeća u gradu uz pasivnost, zatvaranje očiju i inertnost svih onih koji vode grad. Koji ne prihvataju ni minimum kritike na svoj račun, već za smrad na ulicama okrivljuju samo i uvijek one druge. I tako se danima vrtimo u krug, a epidemija sve više kuca na vrata.
Jer, teško je u predvečerje skorih opštih izbora pokazati mimimum poštenja i priznati makar djelić vlastite odgovornost. Važno je sačuvati sebe, svoju stranku, svoje lažno i otrcano predstavljanje zaštitnika nacionalnih interesa i već godinama viđenu devizu “ne talasaj”.
A, kad malo bolje razmislim, ništa bolje nismo ni zaslužili. Tražili smo, gledajmo, šutimo i-trpimo!
Veliki Ivo Andriću, da sad ustaneš iz groba i dođeš u Mostar, umjesto svjetlosti, dočekao bi te smrad, od koga se zadugo ne bi oporavio.
(NovaSloboda.ba)
- Oznake:
- ivo andrić
- smeće
- svjetlost