Postoje odlasci koji ne zatvaraju vrata, nego ih ostave odškrinuta prema nekom drugom vremenu. Čovjek ode, a za njim ostane tišina koja zna njegovo ime; ostane put kojim je prolazio, trava koju je gazio, more koje ga je jednom pozdravilo i voda koja nastavlja da teče kao da smrt nije stigla do njenih obala. Takav je odlazak Ivana Gudelja: nečujan na pragu života, a snažan u sjećanju. Kao da je iz Imotskog krenuo još jednom, samo ovog puta bez lopte, bez dresa i bez povratka, prema onim nevidljivim koritima u kojima se ne gubi voda, nego vrijeme.
Ivana više nema, ali ostala je cijela regija da ga zove: Imotski, Zmijavci, Runovići, Hajduk, Split, ta velika Jugoslavija koje više nema na karti ni u vremenu, ali je još uvijek tu u ljudima koji se sjećaju kako je izgledala kada se zastava nosila u mladosti, a dres kao zavjet. Ivan je bio njen najmlađi kapiten, ali zapravo je bio kapetan vremena koje nije znalo da će jednog dana postati prošlost.
Možda zato njegova smrt toliko boli. Jer, ne umire samo čovjek. Umire mogućnost da ga još jednom sretnemo tamo gdje smo ga ostavili: na zelenom terenu, među bijelim Hajdukovim dresovima, u razgovoru koji je mogao trajati još pola sata, u Ulcinju gdje je prijateljstvo pokušalo spojiti ono što je istorija rastrgala. Svjetsko prvenstvo prijateljstva nije slučajno počelo “Ivanovom ulcinjskom igrom”. Već je u tom imenu bilo nešto proročansko: igra koja se pretvara u sjećanje, sjećanje koje postaje prijateljstvo i prijateljstvo koje konačno mora naučiti kako živjeti bez prijatelja.
I zato su danas Mirjana i Ivan, konačno na istoj strani dirljive priče. U nepravednoj zamjeni uloga, nema više dolaska ni odlaska; postoji samo prazna stolica za stolom, kod Ljoške, u ulcijnskom Nobelu i pitanje na koje niko nema odgovor: kako nastaviti razgovor s onim ko je odjednom otišao? Možda tako što kad se prolazi pored mora, misli da se negdje iza horizonta još uvijek čuje njegov smijeh.
Imotski je danas tiši jer je izgubio jednog od svojih sinova. Hajduk je utihnuo, jer je izgubio jedan glas iz svog velikog porodičnog hora. A Ulcinj je tiši jer je dobio drugo ime koje će morati nositi kao što more nosi brod koji više ne plovi. Ivanova korita, ako ih uopšte ima u ovom neumoljivom izvještaju o smrti, nikada neće presušiti dok nas njegov odlazak ponovo ne podsjeti na vrijednost ljudi koji su do juče bili među nama. Tek kada nestanu, shvatimo da nisu bili samo dio naših života, već njihova nevidljiva podrška.
Ivan Buljan pripadao je istoj priči. Stasiti Runovićanin, kapiten Jugoslavije, čovjek Hajduka, reprezentativac sa 36 nastupa, fudbaler koji je nosio istu veliku fudbalsku geografiju iz Splita u svijet, sada ostaje među onima koji će se sjećati Ivana Gudelja. I možda je upravo to najdublja tajna njihovog imovinskog bratstva: jedan je otišao prije drugog, ali nijedan od njih nije napustio zajedničko pamćenje.
Prvak Hajduk nije samo klub. Imotski nije samo grad. Ulcinj nije samo obala. I Jugoslavija, koliko god je istorija danas drugačije nazivala, nije samo bivša država. Sve su to nazivi za prostor ljudskog susreta gdje su se ljudi poznavali po licu, a ne po zastavi, po prijateljstvu, a ne po granici, po igri, a ne po istoriji.
Zato Ivan nije potpuno otišao. Ostaje u Pavlu i istomišljenicima koji ga čekaju. Ostaje u Imotskom koji šuti. Ostaje u Hajduku, koga se sjeća. Ne samo kad su bili bili vrhovi planina. Ostaje u Ulcinju, gdje će se “Ivanova utakmica” u budućnosti igrati bez njega. I ostaje među onima koji će, kad čuju njegovo ime, na trenutak zastati, kao da su odnekud iz daljine upravo čuli sudijski zvižduk i korake mladog kapetana koji trči prema lopti.
U ovom času, možda je to jedina prava korist od Ivanovog odlaska: da nas njegova smrt prisiljava da se još jednom pronađemo. Jer, čovjek, zaista umire tek kad ga nema ko pozvati.
Ivan odlazi, a ostaju legendarna korita. Imotska u djetinjstvu, Hajdukova u mladosti, ulcinjska u povratku, našem druženju. Voda prolazi, prijateljstvo ostaje.
A Ivana će, čini se, još dugo zvati Imotski, Hajduk i Ulcinj, i to izgubljeno vrijeme kome je svojim životom ostavio ljudsko lice.
Ivan odlazi, ali Ivanova korita ne presušuju. Tačno mesec dana uoči 5. Mundijala prijateljstva…