Predizborna atmosfera uvijek ima nešto od kokošinjca pred nevrijeme: mnogo komešanja, mnogo glasova, mnogo jaja koja još nisu razbijena, a već se iz njih proriče budućnost.
Stranački štabovi ne pitaju šta će biti s čovjekom, koliko šta će biti s plijenom, ko će ga nositi, ko će ga čuvati, ko će ga dijelitii, najzad, ko će u njegovo ime govoriti. Između biti i imati, između javnog interesa i privatnog računa, politika se često pretvara u veliku pijacu, na kojoj se i savjest mjeri komadom vlasti. U susret izborima, prošlost izlazi iz svojih podruma kao da je tek dobila novi mandat.
Onda se vraća i vječno pitanje, jednostavno samo na prvi pogled: šta je prvo, jaje ili kokoška? Šta proizvodi mentalitet, a šta izborn uvolju? Da li vođe oblikuju svoje birače ili birači, kroz strahove, mitove, navike i očekivanja, oblikuju vođe koje će ih predstavljati? Ko je prvi počeo da obožava moć, onaj koji je tražio vođu ili onaj koji zna da se tuđa slabost može pretvoriti u vlastitu veličinu? I tako se predizborna matematika pretvara u zoologiju ljudske prirode, kokoška nosi jaje, jaje čeka kokošku, a narod između njih pokušava da otkrije gdje je početak sopstvene odgovornosti.
Najopasnija jaja, međutim, nisu ona koja se razbijaju na ivici tiganja, već ona iz kojih se u političkoj farmi izlegu stare ideje prerušene u nove izbore. Iz njih izlaze zastave, uniforme, legende, mrtvi komandanti, gusle, fotografije, ordenje, parole, zaboravljeni grobovi i pažljivo oprane biografije. Čekajući svašta, prošlost više nije istorija, ona postaje izborni materijal. Zločin se presvlači u žrtvu, presuda u zavjet, odgovornost u junaštvo, a istorijska tragedija u dekor predizborne pozornice.
Tako počinje tragedija balkanskog jajeta i kokoške. Nije nesreća samo u tanatos-harizmi onoga ko slavi, nego u onom ešto se slavljem proizvodi. Jedan čovjek može biti pretvoren u simbol, simbol u mit, mit u politički kapital, a politički kapital u novi oblik kolektivno gsjećanja. Tako se zločin ne mora poricati direktno, dovoljno je da se oko njega napravi toliko buke da činjenica više ne čuje samu sebe. Dovoljno je promijeniti kadar, ton, naslov, zastavu, melodiju. Dovoljno je Haškog osuđenika nazvati herojem, žrtvom, komandantom, mučenikom, pa da presuda počne da liči na fusnotu, a fusnota na uvredu.
Takva zamjena teza najopasnija je u vrijeme izbora, kad svaka uspomena može da postane valuta, svaka rana izborni plakat, svaki grob govornica, a svaka istorijska dilema zgodno gorivo za novu podjelu. Bezbroj je ranije dokumentovanih slučajeva uključivanja osuđenih ratnih zločinaca u predizborne kampanje, dok je Inicijativa mladih za ljudska prava ukazivala na širi regionalni obrazac javne podrške, počasti i političke rehabilitacije osuđenih ratnih zločinaca.
Zato pitanje više nije samo šta je starije, jaje ili kokoška. Početno pitanje glasi: ko je prvi razbio jaje da bi iz njega pustio prošlost da ponovo hoda među živima? Ko je prvi zloupotrijebio činjenicu da mrtvi mogu glasati bez glasa, da njihove fotografije mogu stajati tamo gdje bi trebalo da budu programi, da njihova imena mogu da nadjačaju pitanja o budućnosti?
Predizborna politika tako postaje čudna mašina za proizvodnju vječnosti: ono što je trebalo da bude završeno vraća se kao istina, ono što je trebalo da bude oplakano vraća se kao parola, ono što je trebalo da bude istorija, vraća se kao izborni plakat.
Crno ili bijelo? I to je jedno od najstarijih pitanja koje nam politika stalnoprodaje kao novo. Između dvije boje nestaju nijanse, između dva tabora nestaju ljudi, između dvaistorijska mita nestaju žrtve. Ali, kad istina dođe pod oštricu sumnje, najlakše je povjerovati onome ko viče najglasnije. Zato i nastaje tanatos-harizma, ta mračna privlačnost smrti pretvorene u veličinu, u kojoj se krv može oprati zastavom, a presuda prekriti legendom.
To umnogome odgovara na zagonetku o jajetu i kokoški: prvo nije bilo nijedno ni drugo, prvo je bilo pitanje. Prije svakog vođe trebalo bi da stoji pitanje, prije svake zastave činjenica, prije svake legende žrtva, prije svakog aplauza odgovornost, prije svakog izbora čovjek. Ako se taj redosljed obrne, jaje postaje važnije od života koji je iz njega trebalo da nastane.
Ili je možda najstrašnija kokoška ona koja već zna da će njena jaja biti glasnija od istine.
Izbor počinje pitanjem. Sve drugo može biti samoj aje. To jest, život u ljusci.