U jutarnjim satima 2.2.1924. godine Mostarom se proširila tužna vijest da je umro Aleksa Šantić.
U splitskom listu “Novo doba” je izašao članak u kome je opisan sprovod mostarskog pjesnika.
“Potankosti sa Šantićevog sprovoda
Natjecanje gradjana svih triju vjera u izražaju zaslužene pošte pjesniku narodnog jedinstva i bratstva.
(Od našeg posebnog izvjestitelja.)
Mostar 5.. Nadodavajući jučerašnjem izvještaju saopćujem vam sljedeće potankosti o veličanstvenom ispraćaju pjesnika Alekse Šantića na njegovom posljednjem putu.
Na pogreb je došlo mnoštvo delegata iz svih krajeva Hercegovine, a gradjanstvo Mostara bez razlike vjere i plemena natjecalo se u toplim izražajima pieteta prema svom pjesniku miljeniku.
U 1 sat pos. podne došla je porodica pokojnika u “Srpski Dom”, gdje je u velikoj dvorani bilo izloženo mrtvo tijelo pjesnikovo. U 2 sata iznijeli su lijes članovi srpskog pjev. Društva “Gusle” i hrvatskog pjev. društva “Hrvoje”, te ga položili u kola. Dan je bio neobično lijep i vedar, onakav kakve je pjesnik najviše volio. Pred kolima za lijesom išla su kola sa vjencima koja su izgledala velika piramida cvijeća. Povorku je otvarao krst sa crkvenim zastavama, a onda su išle osnovne škole, hrvatska glazba, pak srednje škole, vojna muzika, župska sokolska zastava, Sokoli, Skauti, pa onda sve gradske kulturne i rodoljubne institucije srpske, hrvatske i muslimanske. Vijenac Njegova Vel. Kralja nosila su dva oficira, a za njim su nošeni drugi važniji vijenci. Tri djevojke u bjelini nosile su pjesnikova odličja. Za njima su išla djeca sa čiracima, pak sveštenstvo. Iza lijesa stupala je rodbina, a za njom najprije predstavnik Njeg. Vel. Kralja, pak ministra prosvjete, predstavnici vojnih i civilnih vlasti, te silno mnoštvo gradjanstva.
Od Srpskog Doma do groblja izmijenilo se petnaest govornika, koji su u ime raznih institucija slavili zasluge pokojnikove. Od osobitog utiska bio je govor urednika “Srpskog kniževnog Glasnika” iz Beograda g. Svetislava Petrovića. Sprovod je trajao od 2 do 7 sati i lijes je u noći uz svjetlo bakalja spušten u grob. Za vrijeme sprovoda kružili su nad gradom aeroplani. S obe strane po ulicama kuda je prolazila povorka stajala je masa svijeta i klanjala se uspomeni pjesnikovoj. Kad je povorka stigla pred Cerničku džamiju jedan je mujezin toplim glasom ukuisao zadnji pozdrav sa minareta. Sve su radnje bile zatvorene i sav grad u dubokoj crnini. Gradska općina u počast pjesnikovu nazvala je dosadašnju Ričinu[1] ulicom Alekse Šantića i novi natpisi su već udareni.
Pri ovom sprovodu pokazala se divna jednodušnost gradjanstva svih triju vjera. Svi su govornici isticali pokojnika kao pjesnika narodnog jedinstva i bratstva, tako da se ovaj sprovod razvio kao divna manifestacija zbliženja, koja će biti od značajnog utiska za daljnji razvoj prilika u Hercegovini.”
Prilog: Sahrana Alekse Šantića, 1924. godine, Cidom.
Priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
[1] Ovdje je greškom napisana Ričina umjesto Ricina (Rizzina) ulica (prim. prir.)
