Jedna slikarka i njen model: Radnja filma „Portret jedne mlade dame u plamenu“ dešava se u 18. vijeku, i uprkos tome je još uvijek aktuelna.
Na slici: Lagano približavanje, Héloïse (Adèle Haenel, lijevo) i Marianne (Noémie Merlant).
Film “Portret mlade žene u plamenu” je film jedne žene. Riječ je o ženi koja će slikati mlađu ženu, u ime jedne starije žene.
Muškarci? Samo su kratke teme razgovora, potrebni za veslanje, a zatim brzo zaboravljeni i gotovo potpuno izgnani iz filma.
Zašto filmska kritika još uvijek ovako mora istaći ženstvenost u kinu?
Naglasiti žensko viđenje ženskih želje? Možda zato jer je prošlo skoro deset godina od kada je jedina žena ikad osvojila nagradu Akademija za najbolju režiju: Kathryn Bigelow sa “The Hurt Locker”, trilerom o eksplozivu i bombiama, jednim muškim filmom.
Od tada se dogodilo puno toga – Zlatni lav za Sofiju Copolu, nominacija za Oscara za režiserku Gretu Gerwig, “Wonder Woman” od Patty Jenkins.
Ipak, filmovi iz ženske perspektive i dalje se snimaju rijetko, slabo su cijenjeni.
Sada je Francuskinja Céline Sciamma (40) pružila mnogo dobrih razloga da bude cijenjena.
Njena drama događa se u 18. vijeku na usamljenoj obali Bretanje. Jedva da ima ikakve akcije i strpljivo pokazuje kako se slikarka (Noémie Merlant) bori sa svojim prvobitno nepristojnim modelom (Adèle Haenel, koja je, inače, bivša djevojka režiserke). Pa ipak, film o samoosnaženju izgleda kao aktuelni komentar feminističke rasprave i tako delikatno govori o svojim heroinama da bi i Jane Austen sigurno uživala u njemu.
Uzgred, Sciamma se preduzima i za univerzalne teme. Riječ je o brzoj prirodi ljubavi i inerciji društvenih konvencija, postojanosti umjetnosti i vrijednosti sjećanja. Plameni iz naslova hrane se likovima – i sjećanjem publike. Rezultat je jedan od najatraktivnijih i najljepših filmova posljednjih godina. Ni jedan muškarac ga ne bi mogao snimiti tako.
(stern)
Lj. G.
(NovaSloboda.ba)
