Danas je Božić, praznik kad hrišćani slave rođenje Bogočovjeka Isusa Hrista.
Božić, zajedno s Uskrsom i Duhovima, spada među tri najveća hrišćanska blagdana. Centralni čin proslave Božića je misa polnoćka, a taj se porodični praznik uglavnom slavi u krugu porodice i najbližih.
Božić je jedinstveni događaj rođenja Boga-Čovjeka, koji hrišćanski svijet slavi od davnina, a riječ Božić umanjenica je riječi Bog i prvobitni je naziv djeteta Isusa, koji je poslije prenesen i na sam praznik Njegova rođenja.
Značenje riječi Božić kao mali Bog u hrišćanstvu ima umilna značenja: blagi Bog, dobri Bog, bliski Bog – Bog dostupan i pristupačan čovjeku. Božić je dan kad je Svemogući Bog postao djetešce da nas ne prestraši i ne premaši, da nas k sebi privuče, pa je Isus zato sveprisutni i bliski Bog. Sam naziv Božić podsjeća da je praznik Božića evanđeoska škola ljudskosti i čovječnosti, pa iz njega struje odlike: pristupačnost, jednostavnost, susretljivost, povjerljivost, skromnost.
Hrišćanski filozof Aurelije Augustin smatra kako se u Božiću “Bog počovječio da se čovjek može pobožanstveniti”.
Hrišćani su vrlo rano dan Isusova rođenja smatrali i početkom nove godine. U periodu obnovljenoga Zapadnog Rimskog Carstva, gotovo u cijeloj Evropi početak nove godine bio je na Božić. Hrvatska božićna pjesma “Narodil nam se kralj nebeski” sa stihom “Na tom mladom letu veselimo se” upućuje na Božić kao prvi dan nove godine.
Crkva je 1691. godine prihvatila 1. januar kao Novu godinu.
Božić je ponajprije biblijski događaj. Na praznik Božića, od 5. vijeka slave se tri mise: polnoćka, zornica ili pastirska misa, te poldanjica. Tokom polnoćke i zornice čita se izvještaj o događaju Božića s njegovim istorijskim određenjem: “U one dane izađe naredba cara Augusta da se provede popis svega svijeta.” (Mt 1,1) Na zornici je naglasak na evanđeoskom izvještaju o navještaju pastirima, a na poldanjici Proslov iz Evanđelja po Ivanu: “U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog… I Riječ tijelom postade i nastani se među nama…”
Bibličari smatraju da taj Proslov uspoređuje stvaranje svijeta i utjelovljenje Sina Božjega, jer oba događaja povezuje osoba Sina Božjega. On, besmrtan, po Božiću je postao smrtnikom da bi ljudi, po njemu, postali besmrtnici. On, vječan, postade vremenit da bi ljudi po njemu postali vječni. Nastanio se među nama, prihvatio naš život, postao naš suputnik i supatnik. Ostvario je svoje poslanje i postao naš Spasilac i Otkupitelj.
Biblijski izvještaj Isusovo rođenje tumači kao događaj, koji se je zbio na slavu Bogu na visini i za mir ljudima dobre volje. Zapravo Biblija izriče trodijelno poruku o Božiću: očitovala se slava Bogu na visinama, uspostavlja se mir na zemlji, koji je potvrda Božje naklonosti ljudima.
Otajstvo Božića ima odraz i u književnosti i umjetnosti Hrvata, a posebno u spletu običaja, te u božićnim pjesmama i melodijama. Božićni običaji obnavljaju mnoge sadržajne i ljudski vrijedne čine upravljene očitovanju čovjekoljublja, od čestitanja i darivanja do pomirenja zavađenih i novog poleta u porodičnom životu.
Pjesme pak odišu armosferom radosti i svečanosti, a sadržajem su zapravo prepjev božićnog evanđelja i hrišćanskih vjerskih istina. U božićnim pjesmama jasno je naznačena centralna hrišćanska vjerska istina o rođenju Bogočovjeka, koga one često nazivaju Mladim Kraljem, od Djevice Marije. Tu istinu pjesme uokviruju s jedne strane u idiličan svijet pastira, mudraca zvanih kraljevima, anđela, štalice, jaslica i zvijezde vodilje.
Kao hrišćanski blagdan, Božić se u svakom narodu obilježava na poseban način čineći i dio njegove etnografske baštine. U nekim krajevima gdje žive Hrvati već na Svetu Katarinu (25. novembra) počinje božićna priprema i traje tačno mjesec dana. Advent ili došazećevrijeme je pripreme za dolazak i rođenje Isusa Hrista, a sastoji se od četirisedmice neposredno prije Božića koji simbolizuju četiri hiljadu ljeta, koliko je po Bibliji prošlo od stvaranja svijeta do Hristovog dolaska.
U novije vrijeme, sve prisutniji znak adventa, koji upućuje na Božić i poziva na porodičnu molitvu, jest adventski vijenac, koji se plete od zimzelenih grančica, ali tako da nema početka ni kraja, što označava vječnost. U vijenac se umeću četiri svijeće, koje označavaju četiri razdjelnice u ljudskoj istoriji: stvaranje, utjelovljenje, otkupljenje i svršetak. Prve adventske nedelje pali se prva svijeća i tako redom da do Božića gore sve četiri.
(Fena)
