U Mostaru je juče, poslije duže bolesti, u 83. godini, umro bivši fudbaler Veleža Nusret Dajdži Čerkić, koji je za Rođene odigrao 150 prvenstvenih utakmica. Čerkić je jedno vrijeme nosio dres Sarajeva i belgijskog Genta.
Poslije prestanka igračke karijere, trenirao je mostarsku Lokomotivu, OFK Mostar, Mladost iz Lištice i Kroaciju u Torontu, a poslije rata pomagao je Veleža da se vrati na stare staze slave.
Popularni Dajdži igrao je u sjajnoj generaciji Veleža, koju je predvodio legendarni Muhamed- Hamić Mujić. U dresu Rođenih debitovao je 18. septembra 1959. godine protiv Crvene Zvezde i već u 31. minuti doživio je najveću radost u životu, postigavši prvi gol u karijeri. S aktivnim igranjem prestao je deset godina kasnije na tradicionalnom Veležovom februarskom turniru, a istog dana rodio mu se sin Damir. Iz braka sa Cunom ima još i sina Denija. Radost su mu pričinjavali unučad Dino, Sejo, Maja i Mila.
Osim što je imao najjači šut u Jugoslaviji i bio strah i trepet za sve golmane, Dajdži je bio i odličan pjevač sevdalinki, a talenat za pjesmu naslijedio je od majke Fatime-Fatke.
Bio je i strastveni ribolovac. Sve dok bolest nije uzela maha, išao je u ribolov na Neretvu. Često bi govorio da je najrahatniji s mlatom u ruci, a njegov najveći trofej bio je zubatak, težak 7 kilograma, koga je uhvatio u Dubokoj kod Žitomislića.
Vrlo često znao je uzeti mikrofon u ruku i u Crvenom restoranu hotela Neretve, uz pratnju virtouza na violini Neđe Kovačevića i harmonikaša Mimija Stupca, razgaljivao je srca gostiju ovog nadaleko čuvenog restorana pjesmama “Oj Mostaru, moj Beharu”, “Što li mi se Radobolja muti”…
Iako je tri puta odlazio iz rodnog grada, bez Mostara nije mogao. U Sarajevu, Kanadi u Belgiji ostao je samo po godinu dana.
“Svuda mi je bilo lijepo, ali bez Mostara ne mogu da živim. Mostar je bio i ostao najljepši grad na dunjaluku”, često bi govorio Dajdži.
Vijest o smrti Nusreta Čerkića bolno je odjeknula među građanima Mostara, posebno fudbalerima i navijačima Veleža.
Tugu nije krio ni “Panter sa Neretve” Enver Marić, koji sada živi u Berlinu.
“Teško je opisati saznanje da Dajdži više nije među nama. Kad god bih došao u Mostar, svaki dan sam sjedio sa Nusrom, pričali bi o fudbalu i ribolovu. Ostavio je neizbrisiv trag u Veležovoj istoriji. Tužno će biti kad budem dolazio u rodni gard, a na ćoši u Cernici ne bude mog dragog prijatelja”, rekao nam je Enver Marić.
Vijest o smrti Nusreta Čerkića bolno je primio i Džemal-Čorba Hadžaibdić, najbolji lijevi bek u istoriji Veleža.
“Bolno je saznanje da Dajdži više nije s nama. Ostavio je neizbrisiv trag u dresu Veleža. Porodici izražavam najiskrenije saučešće”, kaže Džemal Hadžiabdić.
Vidno potresen bio je i Nedim Vila, prijeratni predsjednik Veleža.
“Iako sam znao da je teško bolestan, vjerovao sam da će Dajdži i iz ove bitke izaći kao pobjednik. Nažalost, smrt je bila jača. S Dajdžijem se znam od malih nogu, bili smo i ostali prijatelji. Znam koliko je volio Velež, a za najdraži crveni dres ginuo je do posljednjeg atoma snage. Velež i Mostar volio je kao zjenicu oka. Nadam se da će Čerkić naći smiraj u nebeskoj ekipi Veleža”, kaže Nedim Vila.
Sreten-Cica Radić od malih nogu prijatelj je sa Čerkićem. Zajedno su nosili i dres mostarskih “lokosa”.
“Ne mogu da vjerujem da Dajdžija više nema. Otišao je čovjek kome je Mostar značio sve. Izgubio sam dragog i iskrenog prijatelja”, rekao nam je Sreten Radić.
Kemal-Kema Denjo igrao je zajedno s Čerkićem u Lokomotivi, s njim je bio i odličan prijatelj.
“Ovo je veliki gubitak za mostarski fudbal, jer se igrač kakav je bio Dajdži rijetko rađa. Svaki dan bili smo zajedno, a i kada je obolio, redovno sam ga obilazio i gajio nadu da će pobijediti bolest. Počivaj u miru i neka ti je laka mostarska zemlja, prijatelju”, kaže Kemal Denjo.
Fazlija Hebibović
