U mađarskom biltenu “Magyar Mérnök- és Építész-Egylet Heti Értesítője”, koje je izdavalo mađarsko udruženje inžinjera i arhitekata, objavljena je fotografija iz Tekije u Blagaju, 1895 godine. Nažalost, bez i jedne riječi teksta, pa ćemo na ovom mjestu, uz fotografiju, priložiti tekst jednog od mnogobrojnih posjetilaca, turista, znatiželjnika i poslovnih ljudi iz evropskih zemalja, pogotovo nakon puštanja u saobraćaj željezničke pruge Dubrovnik Sarajevo.
U jednom od tih putopisa je zapisano:
“Majka priroda je ovdje uz pomoć ljudskih ruku napravila jedan interesantan i lijepi kutak na zemlji. Mi smo stupili u unutrašnjost kuće, koja dodiruje jednu džamiju, koju je četrdesetih godina devetnaestog stoljeća dao napraviti Ali paša Rizvanbegović, a koja je kasnije oštećena od jednog kamenog bloka, koji se odvalio od stijene. Nekoliko koraka dalje stupili smo u jedno dvorište, gdje u samom podnožju 500 metra visoke stijene sa jedne strane i izvor rijeke Bune sa druge strane čine ugao, u kome stoji jedna kuća sa verandom. Ćutke, bez ikakve mimike, do nas je došao stanar kuće, jedan hodža (muhamedanski sveštenik) i odveo nas na izvanrednu verandu u samom koritu rijeke, odakle smo se mogli diviti djelu prirode. Lijevo od nas, svega nekoliko metara udaljena od kuća, u zidu stijene ugledali smo pećinu okićenu stalaktitima, koje se unutra proteže 10 metara, a na najširem dijelu je široka oko 12 metara, iz koje odjednom izvire rijeka Buna, slično kao što se dešava sa mnogim drugim rijekama ponornicama u kraškom području. Jedna rijeka ponire iznenada u nekoj kraškoj pukotin, protiče nekoliko kilometara kroz stijenovite pećine, i pojavljuje se na drugom mjestu, kao neka druga rijeka. Buna je nastavak rijeke Zalomke koja izvire kod Gacka, a oko 20 kilometara istočno, na kraju Nevesinjskog polja, nestaje u jednom planinskom grotlu.
Veranda, kojoj smo se divili i sa koje smo brojali pastrmke u vodi, bila je okićena bezbrojnim vjencima suhog duhana, koji se prodavao u okolnim mjestima. Nakon što nas je sin domaćina počastio sa preko 20 šoljica turske kafe, pojavi se hodža i pozva nas jednim pokretom ruke, da pođemo za njim, na jedan za verandu vezani čamac, kako bi lično pogledali pećinu. Pomoću jednog lanca zategnutog između kuće i stijene, povukao nas je u pećinu, bez upotrebe vesla, a sa svakim daljnjim pokretom osjećao sam da nam slijedi i kupanje. Uostalom, ispred pećine se već kupalo dosta djece u hladnoj vodi Bune, temperature ne više od 8 stepeni, ne žaleći se zbog toga. Hodža je bio visokog rasta, i snažnog tijela, pocrnjele kože, i podsjećao je na nekog Beduina. A kako sam saznao od mostarskih sportskih kolega, nisam se prevario. On je stvarno poticao od njih.
Nakon što smo se vratili na verandu, poveo nas je u jednu sobu, koja je stajala lijevo od stambenog objekta, otvorivši mala vrata. Soba je bila ustvari jedna mala turska grobnica, po imenu turbe, i skriva grob jednoh turskog sveca, koji je jednako kao i njegov sluga do njega, mirovao u drvenom sanduku, prekrivenim tepihom. Ovdje svake godine hodočaste mnogi muhamedanci. Pored sanduka svaku veče se ostavlja jedna posuda sa vodom, i jedan peškir, koji svako jutro osvane mokar, navodno pošto ga je svetac koristio za ritualno obredno praje. Na zidu turbeta visi jedna sablja, kojom je taj sveti ubio mnoge hrišćane. U jednu kutiju postavljenu pored, svaki posjetilac ubaci svoj obolus, (novčić), kojim hodža biva plaćen za njegov trud”.
Prilog: fotografija: Tekija 1895. iz časopisa
Priredili:Smail Špago, Armin Džabirov, Tibor Vrančić
