Mnogi roditelji i odgajatelji danas djeci više ne čitaju klasične bajke. Smatraju da su surove i da nisu u skladu sa novim vremenima.
I tako, bila jednom …
… lijena djevojka, kojoj nije imala sreće.
… zla vještica koja je živa izgorjela u pećnici.
… maćeha koja je morala plesati u užarenim cipelama, sve dok nije pala mrtva.
U dječjim i kućnim pričama braće Grimm kazne su često okrutne. Previše okrutne, kako to mnogi roditelji i nastavnici misle. Zato djecu drže dalje od zle maćehe, od Ivice i Marice, ili Snjeguljice.
Pedagoginja za integraciju iz Berlina, Katarina Klages (50), iskustvo sa bajkama danas doživljava ponovo. Voli biti tetka iz bajke na zabavama u osnovnim školama, ili u vrtićima, jer voli bajke.
Kao što je bajka “Mali brat i sestrica”. Nedavno je ovu bajku ona ispričala učenicima drugog razreda dok su bili na ljetnom raspustu. Na kraju, zlu polusestru su pojele životinje u šumi, a maćeha je bila spaljena.
Klage kaže: “Učiteljica me je, užasnuta onim što je čula, odvela u stranu i objasnila da se naježila”.
Ona je smatrala da je to pretjerano, iako se radi samo o bajci: „Djeca doživljavaju bajke kao fikciju.
Bajke prenose ranija vjerovanja i strahove. Omogućuju im lični razvoj – i to je ono što je u njima vrijedno.
”Apsolutno je pogrešno uskraćivati bajke djeci: “U jednom dječijem vrtiću zadnja strana i kraj bajke o Ivicu i Marici su bili prelijepljeni. Tako djeca ne bi trebala dobijati noćne more zbog bajki. A umjesto toga, bez razmišljanja im se nudi da gledaju brutalne video zapise sa mobitela, kao svojevrstan test hrabrosti”.
Psihologinja Helga Land-Kistenich (72) iz Berlina slaže se s Klages: “Kažnjavanje loših momaka,
kao ne bi trebao biti problem za djecu. Za djecu je svijet još uvijek crno-bijel, što mnogi roditelji danas vole zaboraviti. Sa Ivicom i Maricom, djeca su potpuno na strani brata i sestre u smislu njihovog osjećaja za pravdu. Stoga misle da je kazna vještice sasvim u redu”.
Psihologinja za traume, međutim, postavlja jasnu starosnu granicu: „Od predškolskog uzrasta bajke se preporučuju. Oni sadrže moralne naznake i imaju obrazovni karakter: sujetni, glupi i nesocijalni tipovi ne uspijevaju ništa. Nesebični, vrijedni i inteligentni na kraju bivaju nagrađeni”.
Land-Kistenich savjetuje da se ne čitaju bajke naglas, uveče prije spavanja, već da se o njima razgovara zajedno tokom dana: „Bajke su dio kulturnog dobra koje možemo prenositi. Međutim, one se dešavaju u svijetu koji više nije dostupan djeci, ali je čudan i udaljen”.
O brutalnosti bajki se stalno govori već 50 godina.
“Za generaciju 1968. godine, brend bajki nije više u skladu sa današnjim vremenom”, objašnjava dr. Bernhard Lauer (67).
On je bio direktor Muzeja braće Grimm u Kasselu do 2014. godine, a sada je upravni direktor Društva braće Grimm e.V. Lauer, i uvjeren je: „Djeci su potrebne bajke. One prenose vrijednosti, proširuju rječnik i potiču maštu”.
Desetak od 200 Grimmovih bajki poznato je širom svijeta i još uvijek su popularne, kako u klasičnoj, tako i u bezbroj modernih verzija. Knjige su objavljene više od milijardu puta, na 193 jezika širom svijeta.
“Danas još uvijek vidimo veliku potražnju za Grimmovim knjigama bajki”, kaže Michael Stehle (51), direktor izdavačke kuće Urachhaus.
“Mnogi roditelji danas drugačije vide bajke, žele zaštititi svoju djecu od svakog zla. Način na koji se djeca sama bave bajkama ostao je isti u posljednjih 100 godina”, kaže Stehle.
Monika Osberghaus (59), izdavačica iz Klett Kinderbuch Verlaga, čuje iste razloge za odbacivanje bajki u razgovorima s roditeljima: rodno zastarjele, politički nekorektne i previše okrutne.
“Mislim da je to šteta, jer djeci nedostaju neke od naših najvažnijih, najjačih, najupečatljivijih priča”, kaže Monika.
I za kraj ove priče?
“Svaka bajka ima svoju istinu i mora je imati, inače to ne bi bila bajka”, rekao je za svoga vremena Johann Wolfgang von Goethe.
(bams/20210829)
Z. N.
(NovaSloboda.ba)
