Sinoćnjim osvajanjem pehara Kupa BiH, ljepši poklon fudbaleri i stručni štab, na čelu sa Feđom Dudićem, nisu mogli podariti navijačima za veliki jubilej – sto godina uzdignutog i ponosnog hoda velikana fudbalske igre.
Klub svijetle radničke tradicije, sa zvijezdom petokrakom na crvenim dresovima, poput Feniksa izdigao se iz ponora, gdje su ga, u pokušaju da mu zatru sveto ime, bacili dušmani i grobari svega lijepog i ljudskog. Nošen ljubavlju navijača, polako se počeo uspravljati i koračati prema fudbalskimi visinama, gdje su ga izbacile ljepotom igre generacije fudbalskih velemajstora i šarmera. Još puno prije posljednjeg rata, znalo se da Velež veze najljepši goblen, da igra najljepši fudbal, da iz njegove bašće niču vanserijski talenti Nenadmašni fudbalski šarmer i boem Sulejman Rebac udahnuo je u generaciju koju je stvorio žig, koji će ostati trajan znak Veležove igre – napad i samo napad, golovi i samo golovi, igra za navijače, za raju. Zbog takvog pristupa, Rođeni su bili rado viđen viđen gost na svim stadionima u Jugoslaviji, Evropi i svijetu.
Mujić, Bajević, Marić, Vladić, Radiljević, Hrvić, Hadžaibdić, Halilhodžić, Slišković, Kordić, Vukoje, Benco, Primorac, Glavović, Čolić, Pecelj, Tuce, Jurić, Bijedić, Skočajić, Kodro, Međedović, Šišić, Prskalo, Barbarić, Jedvaj i desetine drugih pronosili su slavu svetog kluba, grada i države. Neki od njih proglašavani su za najbolje igrače Jugoslavije, neki su igrali za reprezentaciju Evrope i svijeta, igrali na svjetskim i evropskim prvenstvima. Jedan od njih, najbolji fudbaler svih vremena Mostara i Velaža, pa i BiH, nenadmašni Muhamed Hamić Mujić, izabran je u najbolju jedanaestoricu na Svjetskom prvenstvu Čileu 1962. godine. A godinama je na čelu kluba bio jedan i jedini – Josip Jole Musa, možda i najbolji predsjednik kluba svih vremena.
Ljepota Veležove igre brutalno je prekinuta u posljednjem ratu, kada je klub protjeran sa svog stadiona, ali je, nošem entuzijazmom bivših igrača i malobrojnih časnih ljudi, spašeno njegovo ime i, što je najvažnije, skinuta je omča oko njegovog vrata i izbjegnuta sigurna smrt.
Sa blatnjavog terena u Sjecvernom logoru počeo je da se izdiše Feniks. Bilo je podmetanja i niskih udaraca, ali se klub uspravljao i počeo koračati tamo gdje mu je i mjesto. Prošao je Velež brojne Scile i Haribde, da bi danas igrao na svom, najljepšem stadionu u zemlji, pravoj fudfbalskoj areni, koja će, za koju godinu, biti, možda, i najljepše fudbalsko zdanje u regionu. Na čelo klub došao je Šemsudin Sudo Hasić, koi je zacrtao jasan plan uzdizanja kluba u svim segmentima. Iz godine u godinu rezultati takvog rada počeli su davati rezultate, a vrhuanc je bilo lanjsko igranje u fudbalskoj Evropi, kada su osvojili srca svih istinskih fudbalskih sladokusaca.
Jučerašnjim osvajanjem Kupa, Rođeni su izborili vizu za igranje u Konferencijskoj ligi. Pohvale za uspjeh stižu sa svih strana. Od bivših fudbalera, navijača širom svijeta, fudbalskih prijatelja iz jugoslovenskih klubova.
Pobjeda je to i protiv čelnika FS BiH, posebno ovih iz posljednjeg saziva, koji su drastičnom kaznom, Veležu i njegovom predsjedniku Hasiću najstojali sasjeći krila.
Velež je pokazao da je puno jači od tih izroda ljudskog roda, kojima ništa nije sveto, kojima je njihova gramzivost i pokvarenost osnovna vodilja u životu.
Veležovo sveto ime sjaće i ubuduće još jačim žarom u inat svih njegovih grobara. I na radost svih onih koji se od rođenja zadoje ljubavlju prema klubu najsvjetlijih tradicija.
(NovaSloboda.ba)
