U proteklih 30 godina, američki fotograf Ron Haviv dokumentovao je sukobe širom svijeta, u Bosni i Hercegovini Afganistanu, u Libiji, Liberiji, Panami , a nedavno i u Ukrajini. Digresija o opasnosti, istini, manipulaciji – i o moći slika.
Stan na zapadnoj strani Menhetna, sa malom baštom pozadi sa stolom ispod lisnate krošnje.
Tu počinje razgovor prije nego što zbog glasnog pjevanja ptica, nismo krenuli u kuću. U radnoj sobi Rona Haviva: akreditacije za štampu, kamere, a na polici desno od stola, fascikle sa naljepnicama: Senegal, Ruanda, Svjetski trgovinski centar, Izrael, američka vojska, Kosovo, Južna Afrika. Na nekima stoji: “Treba razvrstati”.
Haviv (57), jedan je od najpoznatijih svjetskih ratnih fotografa. Prvu kameru je dobio od strica. Da bi mogao da finansira studije, neko vrijeme je radio u Njujorku kao modni fotograf i paparaco. Imao je 24 godine, kada je postao poznat po fotografiji iz Paname: na njoj se vidi kako podpredsjednika Guillerma Forda, prekrivenog krvlju, napada pristalica diktatora Manuela Norijege.
“Newsweek”, “Time” i “U. S. News and World Report” štampali su sliku na naslovnoj strani.
U proteklih 30 godina, Haviv je putovao u više od 100 zemalja, fotografisao tokom jugoslovenskih ratova, u Avganistanu i Iraku, posjetio Haiti nakon zemljotresa, išao do ilegalnih kopača zlata u Amazonu i slijedio Trumpove pristalice 6. januara 2021. godine u unutrašnjost Kapitola u Washingtonu. Nedavno je bio u Ukrajini. Koja je svrha riskirati svoj život u ratovima?
Kada su Rusi napali Ukrajinu, Haviv je već bio Kijevu.
“Očekivao sam da će se nešto dogoditi. Dva puta sam čuo upozorenje američkog predsjednika prije invazije. Nakon treće najave, aviokompanije su otkazale letove, što mi je uvijek bio znak da krenem. Prvo sam želio da idem na istok Ukrajine. Ali, onda mi je bilo mudrije da ostanem u Kijevu. Ako je glavni grad napadnut, mislio sam da će to biti veća priča. Bio sam tamo kada je bombardovan Kijev – i tada sam vidio ono što se mora nazvati etničkim čišćenjem u Irpinu, Buči i drugdje.
Nijedna slika ne može u potpunosti opisati rat. Ali, vjerovatno bi to bila neka fotografija koja dokumentuje etničko čišćenje. Za Rusiju se radi o brisanju ukrajinskog identiteta. Da Ukrajina ne postoji. To znamo iz Evrope ili Afrike: ubijati ljude, tjerati ih iz njihovih domova, uništavati njihovu imovinu. Tako se prave izbeglicama.
Bio sam u Krajini, srpskoj enklavi u Hrvatskoj, odakle su krenuli napadi na Bosnu i Hercegovinu. Vozili smo se prema poziciji, francuski fotograf i ja, i dok smo gledali kroz prozor, žbunje se odjednom pomaknulo. Kamuflirani vojnici su istrčali na cestu. Ispostavilo se da smo prošli pored tajne raketne baze. oni su nas uhapsili. Kada su potom pretražili sobu francuskog fotografa, pronašli su fotografije koje je napravio u Sarajevu, antisrpske fotografije, barem iz njihovog ugla gledanja. Veoma su se naljutili. Vezali su nas i odveli na jedno polje u Bosni. Tamo su nas ispitivali. Tukli su nas i pretvarali se da će nas upucati. Lažna egzekucija.
Devedesetih godina, posebno u prvim godinama ratau Bosni i Hercegovini, veliki broj novinara je ranjen ili ubijen, jer su činili greške koje su se mogle izbjeći. Niko se nije pripremio za rad u ratnim zonama. Pogotovo u Balkanskom ratu, kada se ujutro moglo popiti kafu u Beču, a uveče već biti na frontu. Tada su se svi sa kamerama jednostavno odvezli, uključujući i mene. Učio sam praveći greške, ali i preživljavajući. I gledajući kolege koji su pogriješili, ali nisu preživjeli. Sada postoje kursevi, koji vas uče da procjenjujete situacije. Kako se nosite sa pijanicom ko ima pistolj? Ili, još gore, kako sa drogiranim dijetetom, vojnikom koji drži kalašnjikov?
Nikada nije bilo toliko načina da se manipuliše fotografijama kao danas. Uzmite moju sliku srpskog vojnika, koji šutira beživotnu ženu u Bosni. Kada je 2014. godine, Rusija anektirala Krim i Donbas, jedan poznati ruski bloger je kopirao ovu fotografiju i promijenio natpis, kojim je za počinioce učinio Ukrajince, a žrtve su bili Rusi. To onda je postalo viralno. Milioni Rusa sada znaju za ovu fotografiju. Za njih to dokazuje ratne zločine počinjene nad Rusima.
U Hrvatskoj sam slikao dječaka kako plače na očevoj sahrani. Devet godina kasnije, vratio sam se u Zagreb na izložbu. Predsjednik je otvorio izložbu i odjednom je na scenu izašao ovaj dječak, koji je sada bio već odrastao čovjek. Želio je da ispriča kako mu je tekao život nakon objavljivanja slike. Ljudi su skupljali novac za njega, mogao je da ide u školu. Sada je policajac, kao i njegov otac – sve se desilo, jer je postojala ova fotografija.
Rat se često sastoji od brojeva, koje je teško shvatiti. Onda to znači: stotine hiljada ubijenih Bošnjaka. 100 mrtvih ukrajinskih vojnika dnevno. Hiljade poginulih ruskih vojnika. Niko ne može zamisliti šta se krije iza svih tih brojeva. Morate to razjasniti. Kroz fotografije. Ko su ti ljudi? Čiji se život završava? Nadam se, da broj od 100.000 postaje opipljiviji kada se vidi kako se oplakuje jedna mrtva osoba. Tek tada se može zamisliti šta znači ovaj gubitak. Naravno, ne vjerujem da jedna slika može okončati rat ili promijeniti svijet. Ali, ponekad se i to dogodi. Na primjer, slika iz Paname koja prikazuje podpredsjednika Forda prekrivenog krvlju nakon što su njegovi tjelohranitelji ubijeni.
Mjesecima kasnije, predsjednik George HW Bush opravdavao je američku intervenciju u Panami sa ovom fotografijom.
Ponekad fotografije imaju drugi život. Slika srpskog vojnika iz Bosne kako šutira mrtvu ženu. Ova fotografija je bila jedan od povoda za kasnije osnivanje Internacionalog suda pravde za bivšu Jugoslaviju. Slika srpskog vojnika jedna je od najpoznatijih od Ronu Havivu. Haviv kaže: Bio sam priljučen u srpsku vojsku. Imao sam dozvolu pratiti vojnike i dokumentovati šta su radili. Rekli su: Ali, nema fotografija! Za mene je bilo nezamislivo, ne snimiti ono šta se desilo. To je bio ratni zločin. Poenta. Ne postoji ništa gore, kada jedan fotograf bud esvjedok nečemu, što se treba pokazati, a nije u situaciji, da napraviti sliku toga.
U Bosni sam napravio fotografiju koja je zapravo samo fotografija fotografije: porodični portret bosanskih Muslimana koji su pobjegli iz Sarajeva kada je počeo rat. Srbi su im upali u kuću. Nakon mirovnog sporazuma, porodica se vratila svojoj kući. Bila je potpuno prazna. Čak su i cijevi i električne instalacije nestale. Jedino što su Srbi ostavili je bila fotografija koja je ležala na podu u dnevnoj sobi. Lica članova porodice bila su izgrebana žiletima. Oni si ih ubili. O tome govori gotovo svaki rat: Brisanje identiteta drugih”, priča Haviv.
Slike:
-Tragovi izbjeglica u kijevskom predgrađu Irpin: “Strah vas ne smije paralizovati”
-Podpredsjednika Forda napada pristalica vladara Norijege, 1989. : “Naravno da ne vjerujem da jedna slika može okončati rat – ali ponekad se to dogodi”.
-Hrvatski dječak na očevoj sahrani, 1991.: “Ako vidim počinjeni ratni zločin, sa koje god strane, onda ću to i pokazati”
-Srpski vojnik u Bosni udara nogom ranije ubijenu ženu, 1992.: “Uvijek postoji potreba da ono što radim ima smisla”.
– Fotografija bosanske porodice iz Sarajeva koju su uništili Srbi, 1996.: “Posebno me zanimaju razlozi zbog kojih ljudi idu u rat i kakvu ulogu pri tome igra strah”.
-Vojnici Sjeverne alijanse vraćaju svog mrtvog vođu u Afganistanu: “Želio sam po svaku cijenu da dokumentujem šta se dogodilo”.
(spiegel)
Z. N.
(NovaSloboda.ba)
