Politički uslovi u Južnoj Americi su poljuljani. Ovih dana skoro iz svake zemlje, praktično ni iz čega, dolaze izvještaji o neredima i protestima. Pored Brazila i Venecuele, koji su od prije poznati kao vruće tačke, Argentina, Čile, Bolivija i Ekvador su sljedeće četiri zemlje, koje se suočavaju sa unutrašnjim političkim problemima. Razloga je mnogo.
Iako se može činiti da se situacija istovremeno pogoršala na cijelom kontinentu, razlozi koji su doveli do nereda su specifični za svaku zemlju i, prilikom detaljnije analize, potpuno različiti.
Ako postoji zajednički nazivnik, onda je to ovisnost o jednoj ili o nekoliko sirovina. Ako cijene na svjetskom tržištu padnu, one često povlače cijelu ekonomiju tih zemalja za sobom.
Brazil i Venecuela su taj pad doživjeli 2013. godine s naftom, a Bolivija sa prirodnim gasom. Pedro Costa iz Leibniz-Instituta za globalne i regionalne studije u Hamburgu vidi drugi razlog. “Velika očekivanja mnogih ljudi koji su doživjeli prelaz na demokratiju nisu ispunjena. U društvu je ukorijenjena socijalna nejednakost”, kazao je on u intervjuu.
Argentina
Četiri godine je tržišni liberalni predsjednik Marcelo Macri imao vremena da bogatstvo Argentine okrene na bolje. Smanjio je subvencije, pokušao sprovesti liberalne reforme na tržištu, ali, sve je bilo uzalud. Međutim, ionako visok dug, odveo je u još vrtoglavije visine. Kada je 27. oktobra izgubio na izborima, novoimenovanom nasljedniku Albertu Ángelu Fernándezu predao je zemlju na rubu kolapsa i hiperinflacije. Još 2001. godine, Argentina je doživela nacionalni bankrot. S najvećim kreditom koga je Međunarodni monetarni fond ikad odobrio, 57 milijardi dolara, Macri je želio pomoći Argentini da stane na noge.
“Od prije dvije godine, zemlja doživljava ponovnu krizu sa rastućim siromaštvom (30-35 posto stanovništva), inflacijom (55 posto) i odlivom deviza”, kaže Tobias Boos, južnoamerički stručnjak iz Odjela za međunarodnu politiku Univerziteta u Beču.
Problemi druge po redu, poslije Brazila najveće ekonomije u Južnoj Americi mogli bi, takođe, da se odraze na susjedne zemlje. Fernández je u izbornoj noći uputio prilično lijevi pozdrav velikom susjedu, pozivajući na puštanje zatvorenika na slobodu, takođe, i ljevičarskog bivšeg predsjednika Luiz Inácio Lula da Silva, skraćeno Lula, na što je desničarski ekstremista Jair Bolsonaro rekao kako je Argentina “loše odabrala”. Odnos dviju susjednih zemalja nije napet samo na fudbalskom terenu. Brazil slijedi privredne interese koji su nepovoljniji za Argentinu, poput smanjenja izvoznih carina za proizvode iz regije Mercosur, što je zajednički ekonomski prostor u Južnoj Americi sa zemljama članicama Argentinom, Brazilom, Paragvajem, Urugvajem i Venezuelom, koji je trajno suspendovan još od 1. decembraa 2016. godine.
“Morate vidjeti šta će se još događati u budućnosti, kada su dvije najveće ekonomije već sada pozicionirane kao protivnici”, kaže Boos.
Bolivija
U Boliviji su ekonomski problemi manji, nego nepravilnosti na izborima prije nekoliko sedmica, koji su građane Bolivije izveli na ulice. Tamo je Evo Morales, predsjednik od 2006. godine, četvrti put izabran za predsjednika, iako po ustavu može imati samo dva mandata. Protivnici Moralesa otvoreno govore o izbornoj prevari, nakon što se odmah nakon prvog kruga glasanja već proglasio pobjednikom. Za njega je, takođe, važan ishod izbora u Argentini.
“To je za njega podrška”, kaže Boos.
Argentinski ministar Fernández, takođe, je govorio o “legitimno izabranoj vladi Moralesa”. Pedro Costa vidi kod Moralesa znake istrošenosti, “takođe i unutar njegove partije”. Nema odgovarajućeg nasljednika. “Opozicija se, takođe radikalizovala zbog čega je teško naći kompromis.”
Ekvador
Činjenica je da su policija i demonstranti u glavnom gradu Quitou vodili ulične bitke, sa poginulim i povrijeđenim. To su uglavnom bile posljedice ekonomskih razloga. Vlada Lenina Morena htjela je od MMF-a uzeti kredit u iznosu of milijardi dolara. Za to su im bili postavljeni uslovi: Vlada je trebala izbrisati subvencije. Uslijedio je generalni štrajk.
“Međutim, uglavnom su smanjene subvencije za dizel gorivo, a za benzin mnogo manje”, kaže Tobias Boos.
Skraćivanje subvencija je pogodilo pretežno siromašne i seljake. Dizel se uglavnom koristi za vožnju traktora i autobusa u javnom prevozu. Privatni automobili, koje vozi srednja i viša klasa, sa druge strane, vjerovatno koriste benzin. Uz to, za vrijeme mandata predsjednika, Moreno je preuzeo dužnost od Rafaela Correa. Correa se kao Chavez u Venezueli i Morales u Boliviji smatran progresivnim, ljevičarskim populistom, dok je Moreno vladinu politiku značajno pomakao udesno.
Čile
Čile je doživljavao možda i najčudnije izbijanje nasilja – barem površno gledano. Jer, Čile je od kraja diktature Pinocheta, početkom devedesetih godina prošlog vijeka, bio južnoamerički model demokratije: stabilna, sa solidnim ekonomskim rastom. Činilo se da se neoliberalni kurs isplatio. Ono što je malo ko primijećivao: Nisu svi imali koristi od ekonomskog rasta. I tek u 2011. godini studenti su izašli na ulice, kako bi protestovali zbog izjednačavanja uslova i boljeg pristupa obrazovanju. Sada su se Čileanci ponovo vratili na ulice.
“Protesti su reakcija na represiju države”, objašnjava Pedro Costa.
Iako je predsjednik Sebastián Piñera uspio malo smiriti situaciju, pošto je obećao da će povećati penzije, odrediti minimalnu platu i poboljšati pristup zdravstvenom sistemu, što su mjere vrijedne oko milijardu eura, situacija je i dalje ostala nervozna.
“Malo se ohladilo, ali to ne znači da politika zapravo pravi promjene, tamo gdje bi ih trebala činiti”, oprezan je Costa.
Međutim, on nije optimistista: “Ulica zaista može stvoriti pritisak, ali ne može donijeti nikakve promjene, što može učiniti samo politička opozicija.”
“Izgleda da socijalni poredak u Čileu više ne funkcioniše”, analizira Boos. “Zbog toga su protesti tamo tako obimni.”
Iako se može činiti da se situacija u Latinskoj i Južnoj Americi pogoršala u isto vrijeme, razlozi koji su doveli do poremećaja variraju od zemlje do zemlje, i različiti su, kad se pobliže pogledaju. Ipak, stručnjaci ukazuju i na nekoliko sličnosti.
A možda, ipak postoje, neke sličnosti. Tobias Boos vidi sličnost početne situacije u Ekvadoru i Argentini. On smatra da su ove zemlje “institucionalno stabilne” u odnosu na Čile. Dok se o političkoj orijentaciji trenutno razgovara u Ekvadoru i Argentini, u Čileu se trenutno razgovara o čitavom političkom sistemu. Zato demonstranti zahtijevaju ustavnu skupštinu i daju do znanja da samo ostavka ministara Pinera nije dovoljna.
Davanjem sve više i više novih kredita, MMF je, takođe, snosi dio krivice za eskalaciju. Barem za Argentinu, koja ima snažnu tradiciju uličnih demonstracija, Boos vidi novu šansu: “Protesti bi mogli pomoći jačanju položaja Fernándeza u odnosu na MMF.” Međutim, okvir ekonomske politike ionako je već vrlo uzak.
A šta radi najveća zemlja na kontinentu, Brazil? Ta zemlja je već uveliko prevladala veliki preokret. U 2013. godini, za vrijeme Kupa konfederacije, bilo je velikih protesta. U to se vrijeme radilo o rasipanju javnih sredstava, socijalnoj nejednakosti, lošoj infrastrukturi i rasipanju novca na stadione i sportske objekte za predstojeće velike događaje. 2016. godine ljevičarska predsjednica Dilma Rousseff smijenjena je putem državnog udara. kako to mnogi i danas tvrde. Najveći korupcioni skandal, nazvan Lava Jato, produbio je jaz, a narod se postavio još više protiv korumpiranih političara, posebno još uvijek vladajuće radničke stranke PT.
Taj kontrast je iskoristio desničarski političar Jair Bolsonaro. Predsjednik je od početka 2019. godine. Njegovi omiljeni neprijatelji su i dalje ljevičari. Ali, u Brazil je još uvijek daleko od mira. Naučnik Oliver Stünckel iz fondacije Getúlio Várgas postavio je ovih dana na twitter zanimljivo pitanje: “Kako bi Bolsonaro reagovao na takve proteste, kakve trenutno doživljavamo u Čileu?”
Korišteni izvori:
Intervju s Pedrom Kostom iz Leibniz instituta za globalne i regionalne studije u Hamburgu
Intervju s Tobiasom Boosom, južnoameričkim stručnjakom sa Odjela za međunarodnu politiku Univerziteta u Beču.
(web)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
