U časopisu Musavat broj 2 iz 1908. godine objavljen je sljedeći tekst:
“O novoj ćupriji. Kako se u Mostaru počelo govoriti o novoj ćupriji, to se ni „Osvit” nije mogao uzdržati da nekaže svoje mišljenje, i naravno, svojom ludošću opet se istakao mimo ostali svijet. Po njegovoj golemoj pameti, nova ćuprija, i ako će se zvati mostarska, ne mora biti u Mostaru, nego malo podalje, na čekrku, kako će seljacima katolicima iz Jasenice i Rodoča biti lakše goniti duhan na vagu i kako će zemljište kakvog Osvitovog prijatelja dobiti stostruku cijenu, ako se tamo napravi ćuprija. Tako jedno ludo mišljenje mogao je izbaciti samo Osvit i niko drugi. Dok svi ostali građani hoće da ćuprija bude na Ogradi, gdje je najpodesnija i gdje će biti najjeftinija, a i od najveće koristi po varoš, on mora svojim sojtarilukom da se izdvoji i istakne. Ako ovako i dalje potjera, onda smo uvjereni da će kroz kratko vrijeme pohoditi – Stenjevac”.
Ubrzano otvaranje proizvodnih pogona (Tvornica duhana, Stolarija Butazzoni & Venturini i dr.) i s tim vezano povećanje transporta roba, ukazali su na potrebu gradnje još jednog mosta u Mostaru. Dva jedina mosta – Stari most i most na Musali, nisu više zadovoljavali narasle potrebe grada, s tim što treba napomenuti da se od ta dva mosta jedino na onom na Musali mogao obavljati promet kočijama. Još 1888. godine, svi faktori u gradu bili su svjesni potrebe za novim mostom – jedino su se koplja lomila oko lokacije. U zakulisnim igricama javnog mišljenja, štampe, gradskih vijećnika i običnih građana spominjali su se kao moguće lokacije Čekrk, Predhumlje, Cernica i Luka. Vrijeme je prolazilo u jalovim raspravama i tek 1909. godine je usvojen projekat izgradnje i određena lokacija – Kanber-agin mesdžid na Luci na lijevoj obali, a na desnoj mahala Predhum (odnosno Ograda). Međutim, opet su počele rasprave Vijeća oko načina finansiranja, koje su se produžile sve do 1910. godine, kada dužnost gradonačelnika preuzima Mujaga Komadina. On ovaj gordijski čvor rješava po hitnom postupku angažujući starog poznanika ing. Miloša Komadinu, koji predlaže svoj projekat usvojen 1911. godine, a koji uvodi potpuno novu armirano-betonsku konstrukciju, ostavljajući istovremeno nepromijenjenu lokaciju mosta. Gradnja je otpočela 1912. godine, a već sredinom 1913. godine most je svečano otvoren, kojom prilikom je dogradonačelnik Nikola Smoljan objavio odluku Gradskog vijeća o imenu mosta. – Most Mujage Komadine, a za Mostarce je on bio i ostao Komadinovo djelo, koga nazivaju Lučki most.
Fotografija:Lučki most 1912. godine
Priredili: Tibor Vrančić / Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
