Ovogodišnju poruku povodom “Svjetskog dana pozorišta 2020”, koji se obilježava 27. marta, napisao je dramski pisac iz Pakistana Shahid Nadeem.
“Ono što izaziva osjećaj velike počasti, a u isto vrijeme i uzbuđenja je činjenica da je pakistanski teatar i sam Pakistan, prepoznat od strane ITI-a (Međunarodnog pozorišnog instituta), najuticajnijeg i najreprezentativnijeg svjetskog pozorišnog tijela na svijetu. Ovo priznanje i čast, takođe, pripada i Madeaha Gauhar, pozorišnoj ikoni i osnivačici Ajoka teatra, takođe mojoj životnoj sapunici, koja je preminula prije dvije godine. Ajoka zajednica je prošla dug, težak put, doslovno od ulice do pozorišta. Ali, to je priča mnogih pozorišnih, siguran sam. Nikada ne ide ‘kao podmazano’. Borba nikad ne prestaje”, napisao je Nadeem u svojoj poruci.
Nadeem je podsjetio kako dolazi iz muslimanske države, koja je preživjela nekoliko vojnih diktatura.
“Ponekad kažemo u šali ‘loša vremena su odlično vrijeme za pozorište’. Tada ne nedostaje izazova s kojima se treba suočiti, kontradiktornosti koje treba otkriti i paradigmi koje treba razbiti. Moja pozorišna grupa, Ajoka i ja se nalazimo u ovoj kritičnoj situaciji već 36 godina. To je zaista bilo hodanje po tankom užetu: pokušati održati ravnotežu između zabave i obrazovanja, između traganja i učenja iz prošlosti i pripremanja za budućnost”, napisao je.
Istakao je kako u Pakistanu direktor pozorišta mora biti čarobnjak ili mađioničar.
“U Pakistanu, jasna podjela je postojala između Svetih (vjerske vođe) i Svjetovnih (obični ljudi). Za one svjetovne, nema mjesta religijskom propitkivanju, dok za svete, ne postoji mogućnost otvorene debate o novim idejama. Konzervativna postava stavlja umjetnost i kulturu van granica zbog njihovih ‘svetih igrica’, tako da je polje za igru izvođača scenskih umjetnosti kao trka s preprekama. Prvo moraju dokazati svoje certifikate kao dobri muslimani i odani građani, te isto tako moraju pokušati dokazati da su ples, muzika i pozorište ‘dozvoljeni’ u islamu”, kazao je.
Po njegovim riječima, za vrijeme vojne uprave Pakistanom 1980.ih, Ajoka je započela grupa mladih umjetnika, koji su izazivali diktaturu kroz socijalno i politički odvažan teatar disidencije.
“Otkrili su da njihova osjećanja, ljutnja i bol, predivno izražava sufijski pjesnik, koji je živio prije 300 godina. To je bio veliki pjesnik Bulleh Shah. Ajoka je otkrila da može izraziti politički eksplozivne poruke kroz njegovu poeziju, izazivajući korumpirani politički autoritet i religijski establišment pun predrasuda. Otkrili smo da je njegov život bio dramatičan i radikalan, baš kao što je bila njegova poezija, ista poezija koja mu je donijela fetve i prognanstvo za vrijeme njegovog života. Onda sam napisao “Bulhu”, predstavu o životu i muci Bulleh Shaha”.
Taj dan 2001. godine rodila se nova vrsta pozorišta.
“Duhovna Qawwali muzika, sufijski Dhamal ples i recitacija inspirirajuće poezije, čak i meditativni Zikir uzvici, postali su dijelovi te predstave. Grupa Sikha, koja je bila u gradu da prisustvuje jednoj pundžapskoj konferenciji, te su “skoknuli” da vide predstavu, skočila je na pozornicu na kraju, grleći i ljubeći glumce uz plač. Oni su, po prvi put poslije podjele Indije 1947. godine, koja je rezultirala podjelom Pundžaba po društvenim linijama, dijelili binu s muslimanskim Pundžapcima. Bulleh Shah je bio drag i njima koliko je bio drag muslimanskim Pundžapcima, jer Sufije nadilaze vjerske i društvene podjele”, napisao je Nadeem.
Pakistanski pisac naveo je kako je sekularna osoba, te kako je njegovo zanimanje za sufizam uglavnom kulturalno.
“Mene više zanimaju izvođački i umjetnički aspekti pundžabskih sufijskih pjesnika, za razliku od moje publike, koja možda ne posjeduje ekstremistička ili netolerantna uvjerenja, ali su iskreni vjernici. Istraživanje priča kao što je priča Bulleh Shaha, a postoji puno takvih priča u svim kulturama, može postati most između nas, rukovodioca pozorišta i nevješte, ali entuzijastične publike. Zajedno možemo otkriti duševne dimenzije teatra i sagraditi mostove između prošlosti i sadašnjosti, koji vode u budućnost, koja je sudbina svim zajednicama; vjernicima i nevjernicima, glumcima i starcima sa njihovim unucima. Razlog zbog koga dijelim priču Bulleh Shaha i našeg istraživanja jedne vrste sufijskog teatra jeste to što nas, dok glumimo na pozornici, katkad mogu ponijeti vlastite filozofije teatra i uloge vjesnika društvenih promjena, pa pri tom zaboravljamo publiku”, napisao je.
Govoreći o angažovanom pristupu izazova današnjice, rekao je kako sami sebi lišavamo mogućnost duboko dirljivog iskustva koje pozorište može pružiti.
“U današnjem svijetu gdje su predrasude, mržnja i nasilje u porastu, države nastrojene protiv drugih država, vjernici u ratu s drugim vjernicima i zajednice siju mržnju prema drugim zajednicama… a u međuvremenu djeca umiru zbog loše ishrane, a majke u porodu zbog nedostatka vremenski pogodne medicinske pomoći; ideologije mržnje cvjetaju. Naša planeta tone sve dublje i dublje u klimatsku katastrofu i čovjek može čuti kako o zemlju udaraju kopita konja ‘četiri konjanika apokalipse’. Nužno je da obnovimo našu duhovnu snagu; moramo se boriti protiv apatije, letargije, pesimizma, pohlepe i nemara prema svijetu u kome živimo, prema planeti na kojoj živimo”, poručio je pakistanski pisac.
Dodao je kako pozorište ima ulogu, i to plemenitu ulogu, u osnaživanju i pokretanju ljudske vrste da se uzdigne sa svojega puta u bezdan, te kako ono može uzdići pozornicu, prostor izvođenja, i pretvoriti ga u nešto sveto.
“U južnoj Aziji, umjetnici sa poštovanjem stopalima dodiruju pod pozornice prije nego na nju zakorače. To je drevna tradicija iz doba dok su duhovnost i kultura bile isprepletene. Vrijeme je da ponovo uspostavimo taj simbiotski odnos između umjetnika i gledalaca, prošlosti i budućnosti. Pozorišni rad može biti sveti čin, a glumci zaista mogu postati avatari uloga koje igraju. Pozorište ima potencijal da postane svetište, a svetište prostor izvođenja”, napisao je na kraju svoje poruke Nadeem upućene u povodu Svjetskog dana kazališta.
Shahid Nadeem vodeći je dramaturg u Pakistanu, kao i glava uglednog teatra “Ajoka”. Rođen je u Soporeu, regiji Kašmir, 1947. godine.
Postao je izbjeglica u prvoj godini života, kada mu je porodica bila primorana pobjeći u novostvoreni Pakistan poslije rata koji se desio 1948. godine između Pakistana i Indije zbog sporne teritorije regije Kašmir.
Bio je član Gettyjevog instituta za pretragu (Getty Research Institute), organizacije “International PEN” i Nacionalne zadužbine za demokratiju (National Endowment for Democracy).
Drame Shahida Nadeema su dobro poznate po njihovim obilnim društveno-relevantnim i nekada tabu subjektima, kao što su religijski ekstremizam, nasilje nad ženama, diskriminacija manjina, sloboda izražavanja, klima, mir i sufizam.
Muzika je sastavni dio njegovih teatarskih produkcija. On podučava umjetnost pisanja na Ajoka institutu scenskih umjetnosti i na Institutu za umjetnost i kulturu u Lahoreu.
