Košarkaški klub Lokomotiva samo nakon šest godina od svoga osnivanja već je bila učesnik kvalifikacija za popunu Druge savezne lige Jugoslavije. Kakva je to bila snažna i moćna liga, dovoljno govori podatak da je ispred Druge lige bila samo Prva liga Jugoslavije, a da se samim plasmanom u Drugu ligu, klub svrstavao među 20.tak ili 25 klubova, s obzirom na veličinu grada iz koga KK Lokomotiva dolazi, u državi koja je brojala 20 miliona stanovnika.
Još da je bila dvorana, gdje bi bio kraj mostarskim Lokosima. Jer, ovde u Mostaru i u vrletima sunčane Herecgovine, oduvijek su se rađali stasiti i kršni momci, pa je i njihov put do košarkaša bio i brži i lakši.
Prve kvalifikacije Lokomotiva je igrala 1968. godine u Tuzli, druge 1969. u Puli, treće 1970. godine u Sloveniji, u Trbovlju, četvrte 1971 godine u Tuzli i pete 1972 godine u Splitu.
Te 1970. godine, Lokosi su opet igrali kvalifikacije za popunu Druge lige Jugoslavije, ali na kvalifikacijama u Trbovlju, u Sloveniji, nisu uspjeli. Kao pomoć treneru Dabiću, došao je Tripko Adžić, poznati trener, koji je, takođe, išao sa ekipom na pripreme u tradicionalno okupljalište mostarskih košarkaša, u Zaostrog, te je on i vodio ekipu na već spomenutim, neuspjelim kvalifikacijama u Trbovlju. Po povratku sa neuspjelih kvalifikacijskih utakmica u Trbovlju, za neuspješan nastup su označena četiri razloga; Te kvalifikacije u Trbovlju nije igrao Bruno Soče, koji je već bio napustio Lokomotivu i otišao u KK Bosna, druga ključna stvar je bila, lom prsta kapitena Slobodana Bobe Dabića, te je kao treća loša stvar po Lokose apostrofirana loše suđenje, posebno Ilije Matijevića. Naime, na utakmici protiv Rudara iz Trbovlja, suđenje je bilo zbilja domaćinsko, Rudar je bio favorizovan, kao ilustracija koristi isključenje Zvonimira Đonte Buntić, kome je to bila jedna od utakmica karijere. Buntić, iako po vokaciji nije bio nikad izraziti strijelac, već do kraja poluvremena, prije koga je nepravedno bio isključen, dao je dvadesetak koševa, koji su bili rezultat fantastičnih skokova Dražena Dalipagić, ali i Đontine „lukavosti”. Lokomotiva je na poluvremenu imala 20 koševa prednosti, ali je loše suđenje i uticalo da domaćin, Rudar izbori pobjedu. Kao četvrti razlog se apostrofira odlazak Željka Budimira u KK Jugoplastika.
Kao moralni pobjednici, iz Trbovlja su se vratili: Dražen Dalipagić- Prajo, Zvonimir Buntić- Đonta, Slobodan Dabić- Boba, Saša Dalipagić- Caka, Danilo Pudar- Dane, Senad Ibrulj- Sena, Teofik Bajgorić- Tofa, Nebojša Vučinić- Bućko, koji su bili glavni igrači i nosioci igre KK Lokomotive.
Četvrte kvalifikacije 1971. godine u Tuzli, su bile uspješne. Pripreme za kvalifikacije u Tuzli su održane u beogradskom Košutnjaku uz nadzor Ranka Žeravice. KK Partizan, koji je namjeravao uzeti Dražena Dalipagić, odmah po završetku kvalifikacija, se pobrinuo za sve. U pripremnom periodu, Lokosi su pobijedili u sve četiri pripremne utakmice, a neki poznati treneri iz KK Partizan su pomogli u pripremi ekipe, a i bili su u Tuzli kao savjetnici. Sve zasluge, ipak, pripadaju igračima na čelu sa Draženom Dalipagićem, te stručnim štabom KK Lokomotiva na čelu sa dugogodišnjim trenerom Slobodanom Dabićem i Fazlijom Krpom.
Te, 1971. godine, u Drugu ligu su ušli, KK Lokomotiva i KK Sloboda iz Tuzle, koja je i bila domaćin kvalifikacija, Dražen Dalipagić nije se sa ekipom vratio u Mostar, nego su ga odmah odveli u Beograd, da ne bi završio u Splitu, jer je imao potpisanu pristupnicu i za Jugoplastiku.
Pete i posljednje su bile 1972. godine u Splitu, odmah nakon ispadanja iz Druge lige Jugoslavije. Za kvalifikacioni turnir u Splitu 1972. godine, gdje se tražilo mjesto za Drugu saveznu ligu, „Lokosi“ su se, zaista, dobro pripremili. Pobijedili su sisačku „Kroacija“, sinjski „Alkar“ i bijeljinski „Radnik“. Međutim, izgubili su od „Celja“ iz istoimenog grada i ljubljanske „Ilirije“. Ovi drugi imali su u svojim redovima jednog prvoligaškog igrača koji je te, iste godine nastupio u dva kluba. Lokosi su uložili žalbu, ali…
Da je bilo pravde, iste godine vratili bi se među drugoligaše.
Emir Krpo
(NovaSloboda.ba)
