U časopisu „Dom i sviet“, broj 12 iz 1896. godine obavljen je poduži tekst pod naslovom Bosna i Hercegovina – Putopisne crtice, autora dr. A Tresić Pavičića.
Dom i sviet je bio prvi hrvatski ilustrovani list za zabavu, pouku i vijesti o dnevnim događajima, javnom i društvenom životu, umjetnosti i nauci, trgovini i obrtu, glazbi, kazalištu i modi. Izlazio je dvotjedno (svakog 1. i 15. u mjesecu) u Zagrebu u periodu od 1. januara 1888. do 1923. godine u izdanju knjižare L. Hartmana (S. Kugli & Deutsch). List je bio dobro grafički opremljen, dobrpg izbora tekstova i izvrsnih ilustracija.
Ovde donosimo nekoliko najinteresantnijih odlomaka iz toga putopisa, koji se odnose na grad Mostar. Nažalost, uz tekst u časopisu nije objavljena ni jedna grafika, ili ilustracija.
Posjeta Blagaju
“Poslie podne odlučili otići u Blagaj i na izvor Bune ter zamolili Šešelja da mi nadje kočiju. Objedovali brzo, pak izidjoh da dočekam Marka, koji doskora dodje sa g. Petrom Ančićem, mladićem uzorna ponašanja, ter se odveđosmo izpod kršnoga Podveleža uz zelene vinograde prama Stjepan-gradu, koji se uzdiže na strmom brdu u južnome kutu mostarskoga polja.
Žalostno li izgleda u kasnome ljetu ono dosta veliko mostarsko polje! Ne vidiš na njemu ne samo jednoga stabla, nego ni struka trave, jer na onome pjeskovitome tlu, koje je Neretva iz gora dovukla i naslagala, ne može ništa rasti, a ako probije koji listak trave, izgori ga silno ljetno sunce, koje užari kamenje na okolo, da je u Mostaru od velike omorine jedva moguće stanovati. Jedino na obroncih Podveleža imade liepe zemlje i krasnih vinograda, ali i to je samo uzka pruga koja izmegju gore i polja ide od Mostara do izvora Bune, a nad njom se diže gola pusta kamenita gora.
U ubavome južnome kutu ovoga polja, pod visokim klisurami izvire liepi potok Buna, koja oplodjuje krasne bašte, i teče kroz ruševine slavnoga grada Blagaja, koji je nekada bio glavni grad humske zemlje, kada se je moćna obitelj Hranića ili Kosača odtrgla od bosanske kraljevine. Ali još pet vjekova prije toga spominje ovaj grad car Konstantni Porfirogenet, koji veli da se u zemlji Hlumu (kasnije Humu) nalazi grad Bona, što ne može biti drugi, nego kašnji Blagaj, na izvoru Bune i kod brda Huma. Vrlo se često spominje ovaj grad u bosanskoj povjesti, ali sada od njega ne ostaju nego puste ruševine, i jedan liepo sačuvani most na lukovih, koji vodi preko Bune; a oko tih ruševina dižu se male kućarice muhamedanaca i katolika.
Na visokom i strmenitom briegu još se ponosno diže i prkosi vremenu Stari grad Blagaj, koji je sagradio moćni prvi herceg Stjepan Kosača. Veoma se je romantičnih sgoda u ovome gradu dogodilo, kad je ono stari herceg, čuvši mnogo pripoviedati o ljepotah fjorentinskih žena, odpustio svoja vjernu suprugu, pa dozvao iz Fjorence neku krasnu Fjorentinku, da probavi u lasti i slasti svoje stare dane. To mu je prouzročilo veliki razdor u obitelji, pače i očiti rat medju djecom i otcem; jer njegov junački sin Vladislav, da osveti prognanu i uvriedjenu majku, dignu pomoću Dubrovnika jaku vojsku na otca. Više vremena trajala su bojna čarkanja, po gorovitoj humskoj zemlji, ter bi bio stari herceg, koji je i onako često puta u Turaka pomoć tražio, prisiljen, da pozove tursku vojsku na svoga vlastitoga sina, da se ovaj nije tada s otcem izmirio, samo da ne doživi takove nesreće. Ovaj isti Vladislav obranio je upravo junački grad Blagaj, kada ga je ono poslie pada Bosne bio obsjeduuo car Mehmed II. Na žalost nije se dugo mogao odhrvati turskoj sili, koja je neprestano na Hercegovinu uviek novim vojskami navaljivala, ter je nakon junačke borbe bio prisiljen sklonuti se sa bratom Vlatkom u Dubrovnik, dočim mu se je treći brat poturčio, i postao beglerbegom Rumelije.
Prolazeći mimo duboki prorov gore, kod sadanjega sela Blagaja, što no ga bujice vode razderaše; dolazi se u malo časaka putem, koji je sa obe strane obrasao šipcima, do silne hridi, nagnute nad izvor Bune sa visine od pet stotina metara. Pod ovom bridi nalazi se tekija (samostan) u kojoj se čuvaju mrtvi ostanci čudotvornoga dobroga Sari Saltuka, i njegovoga sluge Ačik-baše. Do samostana, pod samom hridi, dolazi se kroz porušenu džamiju, kojoj prolomiše krov dvie tri gromade kamena, što se od one užasne klisurine odciepiše. Tekija se sastoji od dvie tri male kućice, sagradjene nad samim jezercem nad izvorom Bune, pače na jednoj od ovih kuća imade i prostrani doksat nad vodom. Na jednome zidu vidi se pribiven mač i buzdovan, kojim je onaj dobri, što no tu počiva utjerivao u pravu vjeru nevjernike, a preko dvorišta na koncih se suši liepi žuti duhan. Pred vratima hodžine kuće vidio sam dva bašluka, pa mi je hodža rekao da su tu zakopani njegov brat i njegov sin. Otcu ovoga hodže, koji je došao iz Misira dao je pravo Omer-paša Latas, da stanuje u onoj tekiji, i da čuva tielo dobroga i njegova sluge, ter da bere dohodak vakufa one tekije. Sadašnji hodža i njegov brat imadu tako izraziti arapski tip, da ti se čini kao da se nisu ni rodili u onoj zemlji, već da su jučer došli iz Arabije”.
Fotografije: Mostar i Blagaj, 1900. tih
Priredili: Smail Špago, Tibor Vrančić, Armin Džabirov
(NovaSloboda.ba)
