Već je postao trend da se planine ne osvajaju u planinarskim čizmama, već biciklom. U nekim alpskim regijama, planinski biciklisti i e-bajkeri sada se u kolonama kreću kroz krajolik, po šumskim putevima i stazama.
Ambiciozni planinski biciklisti vole mjeriti svoje performanse na takozvanom Everestingu.
O čemu se radi?
Sportisti voze bicikl gore-dolje uz i niz planinu, ili brdo, dok ne dostignu 8.848 metara, što je visina Mount Everesta, najvišeg vrha na svijetu.
Ideja o Everestingu dolazi od Australca Andyja van Bergena. Kazao je da ga je nadahnuo britanski ekstremni biciklista George Mallory, koji je 1994. godine osam puta zaredom biciklom osvojio australijsku planinu Mount Donna Boung.
Do sada je Everesting bio posebno popularan, ali samo na ultra sportskoj sceni. Nakon što je većina biciklističkih trka morala biti otkazana zbog pandemije korone, amaterski sportisti su, takođe, tražili nove ciljeve. Od tada se sve više ljudi bori sa gotovo 9.000 metara nadmorske visine, snimajući svoje performanse putem aplikacije, te tako dobivaju pravo na ulazak u virtualnu Kuću slavnih. Do početka godine izazov je savladalo oko 5.000 sportista, a samo u maju i junu im se pridružilo još oko 2.500 kandidata.
Pri tome se i rekordi neprestano obaraju.
Najbrži Everesting čovjek trenutno je Irac Ronan McLaughlin sa 7:04:41 sati. Prije toga, najbrže vrijeme imao je Alberto Cotandor, dvostruki pobjednik Tour de Francea. Britanska profesionalna biciklistkinja Emma Pooley postavila je ženski rekord sa 8:53:36 sati.
Većina ljubitelja Everestinga su amateri koji se satima bore po planinama, često pri tome prikupljajući donacije u dobrotvorne svrhe. U međuvremenu se sve više ljudi s tim naporom bori pješke, ili isprobavajući se na dvostrukoj distanci.
Međutim, najspektakularniji samoeksperiment do danas izveo je švicarski biciklistički artist Manuel Scheidegger, koji se u junu 130 puta popeo na Hartlisberg, brdo u blizini Thuna, ali na zadnjem točku bicikla.
(spiegel)
Z. N.
(NovaSloboda.ba)
