Prije 95 godina, Victor Lustig je ovaj poznati objekat prodao jednom naivnom trgovcu otpada, sa nevjerovatnom poslovnom idejom i za puno novca
Kada je Victor Lustig, rođen u Češkoj 1890. godine, izveo svoj poznati potez, iza sebe je već imao dugu kriminalnu karijeru – kao prevarant, falsifikator i varalica. Odrastajući u dobrostojećoj porodici, uvijek se ponašao kao gospodin. Govorio je nekoliko jezika, bio je dobro obrazovan, elokventan i znao je smotati svoje žrtve u Evropi i SAD, uz to prevashodno kao “Victor Graf Lustig”.
U Parizu je ponovo bio 1925. godine i pročitao članak u novinama, u kome se izbještavalo o oštećenju na Eiffelovom toranju i zahtjevima stanovništvada se što prije sruši željezno remek-djelo Gustava Eiffela (1832–1923), postavljeno za Svjetsku izložbu 1889. godine.
“Ostarjeli” toranj, koji se i danas sa antenom na vrhu uzdiže 324 metra visoko iznad pariškog neba, kvari gradski krajolik, rekli su podnosioci žalbe. To je Lustigu dalo ideju. Brzo je sam sebe “promovisao” u zamjenika generalnog direktora Ministarstva pošte i ponudio Eiffelov toranj na rušenje na lažnom tenderu – uz diskretne pozivnice šestorici pariskih trgovaca otpadom u mondenom Hôtel de Crillon na Place de la Concorde.
I svi su došli.
Naravno, kako im je rekao Lustig, razgovori su bili strogo povjerljivi. Jedan od njih, André Poisson, posebno je želio dobiti ugovor. Čelični okvir Ajfelovog tornja sa svojih 18 038 pojedinačnih metalnih dijelova težak je ukupno 7.300 tona, to je bio veliki posao.
Poissonova supruga je stvar smatrala sumnjivom, ali je Lustig brzo uspio otkloniti sve sumnje.
Nakon toga je sve išlo vrlo brzo. Za ogroman novac u gotovini (tačan iznos nije poznat), Eiffelov toranj je promijenio vlasnika, a Lustig je ekspresno zaprašio u Beč. Tamo se iznenadio da u novinama nije bilo ni retka o njegovom uspješnom “poslu”.
Prepredeno, rekao je sam sebi: Ako je uspjelo jednom, pokušaću i drugi put. Ali, ovog puta je sve pošlo naopako. Jedan od trgovaca otpada, koji je ponovo diskretno pozvan na razgovore o prodaji, otišao je u policiju. Ovde je prvi Lustigov trik ušao u akte, ali nije postao poznat javnosti. Poisson je nakon što je zaključen “super posao”, otišao u Ministarstvo, kako bi pojasnio konačne detalje rušenja. Ali, zvaničnici su mislili da je lud. Tako posramljen, suzdržao se od podnošenja žalbe – iz straha da će ga javno ismijavati kao idiota. Međutim, policija je sada već imala Lustiga na vidiku, a on je brzo krenuo prema SAD-u.
I ovde je neprimjetno nastavio svoju kriminalnu karijeru, naravno s onim što je najbolje radio: falsifikujući i varajući, a 1926. godine je čak otišao kod zloglasnog šefa mafije Al Caponea (1899.-1947.) u Chicago. Hrabro je tvrdio kako bi mogao udvostručiti 50.000 dolara za samo 60 dana. Inače uvijek sumnjičavi Capone bio je ubijeđen – i dao mu novac. Neposredno nakon isteka roka, Lustig se ponovo pojavio, ali je na sto stavio samo novac koji je prethodno bio uzeo. Žao mi je, izvinuo se, dogovor je raskinut, a on je bio gubitnik. Mafiozo vjerovatno nije očekivao toliko iskrenosti. Potpuno zbunjen, čak je dao navodno suzdržljivom gospodinu Lustigu 1.000 dolara. To je bilo upravo ono što je on htio. Zaradio bi povjerenje gangstera poput Caponea, a to bi mu moglo biti od koristi, pomislio je. Bilo je baš tako, kao što će se kasnije pokazati. U godinama koje su slijedile, Lustig se usredotočio prvenstveno na faalsifikovanje. Svako malo bio je hapšen, ali je uvijek mogao naći izgovor.
A onda od 1934. godine „ više nije bilo zabavno“, kada je jedan apotekar bio na meti istražilaca falsifikovanog novca. Naišli su na kontakt po imenu “Grof Victor Lustig”, čovjek koji je svojevremeno prodao Eiffelov toranj.
Uhapšen je. Ponovo je uspio pobjeći, ali su nakon četiri sedmice lisice su ponovo kliknule.
Početkom decembra 1935. godine, konačno je započelo suđenje Lustigu, koji je osuđen je na 15 godina zatvora. Ležao je u zatvoru na ozloglašenom zatvorskom ostrvu Alcatraz. Obolio je od upale pluća 1947. godine, i umro u 57. godini. Kaže se da se Capone lično pobrinuo da ga “žilavi” momci u Alcatrazu ostave na miru.
Ajfelov toranj je, međutim, preživio svoje kritičare – danas niko biše ni ne pomišlja da govori o rušenju. Naprotiv: Eiffelova genijalna čelična konstrukcija svake godine privlači milione turista. Parižani su ponosni na svoju znamenitost, ona se smatra nacionalnim simbolom i remek-djelom modernog inženjerstva.Od 1991. godine se nalazi na UNESCO listi svjetske kulturne baštine.
(express)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
