Iz Crne Gore su krenuli s prezimenom Ognjenovići, nakon jedne ekspedicije skadarskih Turaka koji bijahu udarili na Podgoricu 1770 godine. Zbog tog sukoba, kao i mnogi tada, morali su napustiti svoju domovinu, a bijahu privrženi i od pomoći cetinjskim vladikama i Svetome Petru Cetinjskom.
Te godine je dug karavan Ognjenovića prešao crnogorsko –hercegovačku granicu, sa malo stvari i pokućstva i nakon teškog i dugog putovanja po šumama i brdovitim terenima Hercegovine, stigli su u Ljuti dolac, na 17 kilometru od Mostara.
Tu su počeli zanat koji ih je spasio od turskih repesalija, ali i omogućio pristojan život, izrada posuđa, po čemu dobiše prezime Sudar. Posudari, oni koji izgrađuju posuđe.
U Ljutom docu se rodio Nikola, po kome junak ove priče, koga se oktobra ove godine upoznao u Tirani, Nikola Sudar, nosi njegovo ime. Od trojice Nikolinih sinova rođenih u tom Dolcu, Petar se školovao, a onda ga je na zanat primio tada poznat mostarski trgovac Ćupić. Uslovi rada su bili veoma teški. Radio je od jutra do ponoći. Ali je od tog trgovca „ukrao“ obućarski zanat. Nakon toga, Petar napušta Mostar i putuje u Beč. Tamo sarađuje s najboljim majstorima u obradi kože. I nakon osam godina provedenih u tom gradu, Petar postaje savršeni majstor u proizvodnji cipela.
Često je otac putovao i na Cetinje noseći porudžbine porodici kralja Nikole, priča mi Nikola u Tirani, dok šetamo po oktobraskom suncu. Od oca sam upamtio i ove riječi o kralju: „Njegova figura je odmah impresionirala svakoga. Bio je rijetki junak, autoritativan i uspješan diplomata. Kralj Nikola će zauvijek ostati ponos i slava crnogorskog naroda!“
Nikola se sjeća sudbine svoga oca. Uoči Pvog svjetskog rata vratio se u Mostar i otuda je otputovao u Pariz. Tamo se zaposlio u jednom od najpoznatijih ateljea velegrada, gdje su se proizvodile najelegantnije čizme i cipele. Idealista po prirodi, otac se zbližio sa sindikalistima, a nakon nekoliko godina provedenih u tom gradu, on dolazi u Crnu Goru 1921. godine, da pomogne tamošnjem sindikalnom pokretu. Ilegalne aktivnosti protiv režima uznemirile su policiju, koja hapsi njega i sedmoricu njegovih drugova. Nakon suđenja, na kome su izrečene surove kazne pogubljenja, grupa uspijeva noću da pobjegne iz zatvora. Petar prelazi granicu i bježi u Skadar. Grad iz koga je i krenula ekspedicija na njegove pretke, čega se prisjetio u tom bježanju, a sada nalazeći spasenje u tom gradu.
Tri godine u Skadru, a onda dolazi u luku Drač. Zajedno sa tada poznatim proizvođačem cipela Pal Nokom otvara malu radnju.
Kao najbolji specijalista za izradu kožne obuće, Petar postaje obućar na dvoru kralja Zogua I, koji je uvijek cijenio korektnost, slobodu, dinamičnost i komunikaciju na francuskom, njemačkom i turskom. I sam Petar je govorio nekoliko jezika.
Nakon okupacije Albanije od strane Italije, otac zauzima stav: nikada ne sarađivati sa fašistima, koji su mu jedne oktobarske noći 1940 godine zapalili radnju i iste noći ga internirali sa porodicom u mali gradić Sijak, 11 kilometara udaljen od dračke luke.
Tokom rata. Petar kao antifasista, pomaže pokretu za oslobodenje, a od 9. oktobra postace partizan IV udarne Brigade. Od 28 oktobra – do 17 novembra 1944. godine učestvuje sa borcima četvrtog bataljona, IV udarne partizanske brigade u oslobađanju Tirane. S oslobođenjem Albanije, 19 decembra 1944. godine, vraća se iz rata kao šezdestogodišnjak.
U novom režimu počinje njegov i naš hod po mukama. Bez posla, stalno pod prismotrom i raznim vidovima represija, u uslovima koje nisu dostojni ni životinje a kamo li čovjeka, živi u Sijaku porodica Sudar. Majka gladna, više od ostalih članova porodice za koje uvijek odvaja zalogaj više, počinje da radi kao medicinska sestra, ali joj oduzimaju to zvanje, i jedino što je preostalo je metla, rad čistačice u tamošnjoj bolnici. Uvijek treća noćna smjena. Plata je 20 dolara (današnje vrijednosti), a od toga 10 dolara ide ocu za lijekove. Zbog te situacija, majka je tražila pomoć u općtini, ali evo odgovora: kamion i specijalni vod dosao je da ih odatle internira u selo Gradista, okrug Lušnji, gdje je tlo močvarno i puno komaraca. Policajci su vidjeli oca koji je bio u komi i odložili su dan nterniranja, plašeći da ne umre u putu. Majka se odvažila da ode do francuske ambasade, pred čijim vratima vapi za pomoć, ali agenti SIGURIM-ija (zlosutan organ bezbednosti Albanije) su tada brutalno udarali i doveli je u Ministarstvo unutrašnjih poslova. Tamo je nastala velika buka i ona je mislila da je svemu kraj. Slučajno se tu trefio jedan oficir dobrog srca, majka mu je objasnila muku svoje porodice i izrazila želju da se sretne sa Liri Belisovom, tada sekretarem u Centralnom komitetu Partije rada Albanije. Nakon kratkog izlaganja, a pošto su se vlasti plašile skandala, uz pratnju nekoliko policajaca joj je uspjelo da sretne tu ženu, koja je odložila njihovo interniranje (spasilo je doprinos Petra u oslobodilačkom ratu), ali ne i stalnu strepnju koja se prenosila iz noći u noći, i tako godinama, da se to ipak može desiti.
Uvijek smo živjeli sa strepnjom, tihim glasom kaže Nikola,
A onda umire otac Petar. Na samrtnom času im se obraća riječima: „Molim vas, najdraži moji, oprostite mi što vas nijesam uspio izvući iz ovog pakla. I na drugom svijetu biću vam zhavalan“.
Otac Petar je preminuo 23 decembra 1956. godine (zbog neimastinja lijekova i hrane, nakon sedam godina teške paralize i bez penzije). Tako se zahvalio diktatorski režim Envera Hodže jednom starom internacionalisti, koji je ratovao za oslobodenje Albanije. Tada me majka zamolila da pošaljem telegram našima u Kotor, odakle je ona davnje 1936, godine došla u Albaniju, inače njena porodica Vujović je sa Cetinja. Napisao sam telegram i poslao na adresu iz 1938 godine.
Sutradan me na ulici zaustavio poštar i pružio mi odgovor na telegram. Taj zlokobni telegram imao je sadržaj na mom jeziku i sadržao je samo jednu rečenicu: „Porodica Vujović ne postoji u Kotoru“. Nisam znao šta da radim, kako da kažem majci, dan prije je izgubila muža, a sada ju je čekala vijest o još jednoj velikoj nesreći, nepostojanju njene porodice u Kotoru.
Tada sam imao šestnaest godina, priča dalje Nikola. Nekako sam se sabrao, krenuo doma. Kada je jadna majka pročitala telegram, zavapila je: „Jadna ja, ostala sam zauvijek bez ikoga!“
A istina je bila potpuno drugačija. Kada smo prvi put poslije našeg višedecenijskog pakla posjetili tetku Ljubicu u Herceg Novom, ispričala nam je: „Sine, mi smo primili vaš telegram i odgovorila sam vam ovim riječima: „Primite naše najiskrenije saučešće. Uvijek bićemo uz vas. Tetka Ljubica.“ Tada mi je sve bilo jasno. Oficiri bezbjednosti, ti najveći zlikovci, promijenili su sadržaj telegrama, da bi naškodili našoj jadnoj i namučenoj porodici.
Bijaše 1959. godina, nastavlja potresnu priču Nikola Sudar, kupili smo mali radioaparat i radost bijaše neopisiva. I tako nas troje, majka, sestra i ja, zaključali bi se, i očima punih suza, tiho slušali taj radio, koji nam je bio jedina veza s Crnom Gorom. Mogli smo preko njega čuti i crnogorske pjesme. Često i sami, ali tiho, veoma tiho, iza zatvorenim vratama, da nas ne bi prisluškivali komsije pevali bi nasu divnu pjesmu, ali malo drukcije: „Tamo daleko/ Daleko od mora / Tamo je srce nase/ Sveta domovina“.
Odiseja porodice Sudar je sačinjena od mnogih scila i haridbi. I sam sam rekao Nikoli Sudaru, (a nakon što mi je ispričao mnoge tragične događaje, između ostalih, i onaj detalj da se deset godina u osam sati uveče, majka, sestra i on, morao se javljati u policijsku stanicu. Bila je to svojevrsna psihička tortura!): dragi Nikola, nema pisca na svijetu i nema pera koje bi opisale sve te patnje, koje ti meni pričaš. To može opisati samo onaj koji je sve to preživio.
Napišite knjigu, neka ostane kao svjedočanstvo, ali i opomena da se nešto tako nikom ne smije dogoditi, a ni ponoviti pod kapom nebeskom.
Kada je sestra Vjera upisala 1956. godine Ekonomski fakultet u Tirani, prisjeća se Nikola, mnogo se tome radovala. Prvog dana školske godine, pred stotine studenata, izašla je sekretarica dekanata i pred svim uzviknula koliko je god mogla: „Studentkinja iz Sijaka, Vjera Sudar, isključena je sa fakulteta, zbog biografije“. Potpuno uzdrmana, sva u plaču sestra se vratila kući, a ljudi su nas krivo gledali. Tada smogoh svu hrabrost i snagu, koliko se u tim i takvim vremenima moglo biti snažno i hrabro, i zaputih se Halilu Zeneliju, šefu Odjeljenja unutrašnjih poslova regiona Drača. Kad je doznao čiji sam, a mog oca je kao veoma poštenog pamtio iz predratnih dana, zagrlio me i saslušao pažljivo. Strašno ljut, preko svog ađutanta, kontaktirao je sa dekanom fakulteta i potpisao mojoj sestri garanciju da može studirati. Nakon tri dana. sestra Vjera se vratila na fakultet, ali je čitavo vrijeme živjela sa strahom, da će je izbaciti.
Stalno smo živjeli sa strahom, ponavlja Nikola.
Činjenice su tvrdoglave, ali ih treba cijeniti onakve kakve jesu. Sedamdesetih godina Albanija je učestvovala na prvenstvu Balkana u fudbalu. Tada je Jugoslaviju predstavljala ekipa „Željezničara“ iz Sarajeva. U toj ekipi igrao je poznati fudbaler Boljević (zet mog ujaka!). Prije dolaska u Albaniju, zamolili su zeta Boljevića da se raspita o nama i našoj sudbini. Kada su stigli u Tiranu, zet se obratio jednom službeniku u civilu (nije znao da je to oficir bezbjednosti!) da se raspita u Sijaku i pozove nekog od porodice Sudar kako bi se sa njim vidio. Taj službenik, a i sa ciljem da demorališe Boljevića prije utkamice, odgovorio je pred sam početka: „Nažalost, porodica Sudar ne postoji u gradu Šijak!“.
Alio, u takvoj atmosferi, Nikola Sudar i njegova sestra će se iškolovati. Iz Kotora je zapravo stiglo pismo od njenih, ali je bilo kasno, umrla je 11. avgusta 1986. godine, ne doznavši da su njeni živi. Tada je izrekla riječi amaneta, koje me i dana svuda prate: „Proklet bio sine ako ne učiniš nemoguće, a to je da se vratiš u domovinu, da postaneš dio nje, i da joj naše kosti vratiš. Da počivam u zemlji na kojoj sam rođena, crnogorskoj zemlji!“.
Nakon završetka nepoželjne škole šumarstva, Nikola je radio na sjeveru Albanije, među vukovima i snjegovima, gdje su hladnoće silazile i do 20 C ispod nule, a onda je završio Pedagoški fakultet i postao profesor ruskog jezika. Oženio se 1966. godine nastavnicom geografije Vasilikom Kotmilom. Rodila se prvo kćerka Mileva, a zatim sin Petar, pa dvije bilizankinje Ljubica i Gordana.
Nakon odličnih rezultata u srednjoj školi, Mileva je 1990. godine završila ekonomski fakultet. Sada živi u Melburnu, u Australiji. Sin Petar je, nakon takođe završenog ekonomskog fakulteta u Tirani, produžio studije na Stratklajt univerzitetu u Škotskoj, gdje je odbranio titulu doktora ekonomskih nauka. Sada je profesor na Westminsterskom univerzitetu, u Londonu. Blizankinje – Ljubica završila je ekonomski fakultet i sada radi u jednoj privatnoj firmi u Tirani, a Gordana je pravnik.
Nikola Sudar danas živi u Tirani kao penzioner i pomalo se bavi prevodom s ruskog i srpsko-crnogorskog jezika. Ali, uprkos svim patnjama, ostao vedra duha i što je najvažnije, uprkos svemu, i nakon svega, ne mrzi nikog. Sačuvao je ljubav prema ljudima, a posebno prema njegovoj, kako on to kaže, svetoj domovini Crnoj Gori. Najveća mu je želja da njegova domovina zna za patnje njegove porodice, ali i veliku ljubav koji su gajili prema njoj. Okrenuti ka brdima, često smo pomišljali da je tamo Crne Gora i da je u njoj sve lijepo. Nepunih dvjesta kilometara je trebalo samo proći da bi se do nje došlo. Ali, tek 1991. godine, kada je imao pedeset godina, Nikola je sa sestrom Vjerom došao u Crnu Goru. Tada su obišli po prvi put i rođake u svojoj postojbini, u Mostaru, gdje su ih lijepo dočekali. Tri sedmice su bili. I Kotor su tada posjetili. I prvi put se sreli sa rođacima.
Nikola podjeća i na jedan običaj Šveđana, a to je da svaki stanovnik u svom dnevniku zapisuje najsrećnije dane, mjesece i godine svoga života, što se poslije upiše i na nadgrobni spomenik. „Ako bi se meni kojim slučajem, a ne daj bože, ovdje dogodila neke nesreća, na mom nadgrobnom kamenu bilo bi napisano sljedće: Nikola Sudar, rođen 1940. – umro 1991. godine…i živio je samo 25 dana (a to je vrijeme provedeno sa vama“. Veoma uzbuđeni rođaci skočili su i zagrlili ga.
Nikola ne krije razočarenje, pa se često pita: zašto njegova domovina, domovina njegovih dalekih predaka, malo vodi računa o svojoj dijaspori. Nema gotovo nikakve veze sa njom. Druge države to čine i to svoje činjenje pokazuju na djelu. Njegova sestra Vjera ostala je sama. Ona živi u Tirani, prilično bijedno sa veoma malom penzijom, imajuci niz bolesti; Vjera sanja da joj se da socijalna pomoć, pa i da dođe i provede bar nekoliko dana u jednoj banji, jer strašno pati od reume, ali to nije u mogućnosti.
Čudno, kaže Nikola, da se domovina, u svijetu priznata Crna Gora, odnosi prema svojoj rasutoj djeci koju je sanjaju u tuđini.
Pišući ovu rečenicu sjetio sam se suza Nikole Sudara, 8. oktobra u prijepdonevnim satim ispred hotela „Miniri“ u Tirani. Te suze zalužuju pjesmu, veličanstvenu poemu. Svuda ih nosim po Crnoj Gori. Progone me, ne daju mi mira.
Kako bi bilo lijepo da su po njoj pokapale, umjesto po onom asfaltu ispred hotela „Miniri“!
Nikola je želio da napišem ovu priču, a i ja sam osjetio dug prema patanja Sudara. Njihovim patnjama koje su počele još daleke 1770. godine, kada su otišli iz Crne Gore. Toliko su je sanjali, željeli, dozivali je, u časovima najvećih klonuća. Ali, nikako da se vrate.
Ima li nade? Pitanje je koje sam neizbježno postavio, pišući ovaj tekst.
„Iz godine u godinu- dodaje Nikola, – raprezalije protiv nas su se zaostrile: poricali su nam jezik i doprinos u ratu, silom promijenili su porijeklo i državljanstvo; cijelo vrijeme bili smo pod nadzorom policije. Ali, nikada se neće pomračiti svetli lik majke Gospave, te crnogorske junakinje, koju nikakva sila nije mogla slomiti. U ambijentu strašnijeg od zatvora, decenijama potpuno izolovana, sa mužem paralizovanim i bez ičije pomoći, sestru Vjeru, mene i moju porodicu vaspitala je voljeti i poštovati svim bićem domovinu.
S novinama u ruci, ako ikada donesu ovu priču, otići ću na grob moje majke Gospave, pa ću joj reći:
„Draga Majko, uspjeli smo opstati, uspjeli smo vaspitati našu divnu djecu, uspjeli smo objaviti dio onoga što smo decenijama preživljavali u bunkerizovanoj Albaniji. Upoznao sam dobrog čovjeka Miraša Martinovića, koji će naše patnje prenijeti Crnoj Gori“.
Tako piše Nikola iz Tirane 3. decembra 2010. godine. Dok iščekuje da uobličim ovu priču.
Biću srećan ako sam ublažio patnje ove porodice, a svijetu pokazao malo istine iz surovih vremena, iz kojih su izašli kao ljudi, ipak.
Žalim što nijesam posjetio grob Nikoline majke, Gospave Vujović, Cetinjanke, čija se porodica, doselila u Kotor, kada je ona bila dijete, te crnogorske herojine, i što na njen grob nijesam stavio makar jedan cvijet.
Ako odem drugi put u Albaniju, a nadam se da hoću, taj cvijet ću ubrati na crnogorskoj zemlji i ponijeću ga.
Gledajući njeno lice na fotografiji koju mi je poslao Nikola, izborano, izmučeno, vidio sam lice njene zemlje, iz koje je otišla kao mlada djevojka, a kojoj se nikada nije vratila.
Patnja na tom licu je velika, ali i ljubav koja sa njega zrači, neizmjerna je.
To lice zalužujue posebnu knjigu, posebnu psihološku studiju, veliku poemu.
Moja riječ je pred njim ostala nemoćna, a ja postiđen što nemam veliku riječ za dostojanstvo kojem zrači sa tog lica.
Miraš Martinović, pisac i poeta
(za portal NovaSloboda.ba priredio Admir Maslo)
