Edicija dnevničkih knjiga, koju za Izdavačku kuću “Buybook” iz Sarajeva uređuje Semezdin Mehmedinović, predstavlja pravo malo osvježenje na regionalnoj književnoj sceni.
Prije nešto više od godinu dana, u sklopu ove edicije, izašla je i knjiga “Mali smakovi: kako je sve počelo”, autora bh. pisca, Selvedina Avdića.
Autor će knjigu predstaviti mostarskoj publici, u četvrtak, 29. februara, s početkom u 19,30 sati, u Muzičkom centru Pavarotti.
U promociji će učestvovati: Selvedin Avdić, autor, Damir Uzunović, pisac i vlasnik Izdavačke kuće Buybook, Elvedin Nezirović, moderator.
Selvedin Avdić rođen je 1969. godine u Zenici. Do sada je objavio zbirku priča „Podstanari i drugi fantomi“, zatim romane „Sedam strahova“ i „Kap veselja“, zatim intimnu monografiju, „Moja fabrika“, te knjigu fragmentarne proze „Autobusne bilješke“.
Roman „Sedam strahova“, ušao je u širi izbor za nagradu IMPAC Dublin Award i u uže izbore za nagrade „Science Fiction and Fantasy Translation Award“ u Kaliforniji, Jutarnjeg lista u Zagrebu i „Meša Selimović“ u Tuzli. Britanski „Guardian“ uvrstio je roman među najbolja “paperback” izdanja objavljena u 2014. godini.
Prema motivima knjige „Moja fabrika“ napravljena je višestruko nagrađivana pozorišna predstava. Radi kao urednik online magazina „Žurnal“.
O knjizi „Mali smakovi: kako je sve počelo“, urednik, Semezdin Mehmedinović, zapisao je sljedeće: “Svoj dnevnik je Selvedin Avdić pisao godinu dana, od marta do marta. Knjiga doslovno ima početak i kraj. Naime, naslov prve dnevničke zabilješke je Početak, napisana je 1. marta na Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, a posljednji zapis zove se Kraj i u njemu je opisana smrt oca.
U taj okvir su stali događaji, sjećanja, komentari, skice za priče, brzi portreti ljudi koji su obilježili Avdićevu prošlost. U selekciji dnevnih događaja, pisac često bira one slike u kojima se manifestira neki gubitak, neki mali smak ovog svijeta zaustavljenog u – često ratnoj – prošlosti iz koje ne uspijeva pronaći izlaz. U egzemplarnom fragmentu knjige, Avdić govori o čovjeku koji je iskopao rupu duboku 4,5 metra, u nju doslovno sahranio ostake svoje kuće srušene u ratu, na humci je postavio nadgrobnu ploču, a onu tablicu s brojem kuće ponio sa sobom u Švedsku kao uspomenu. U isto vrijeme, sve što je u dnevniku napisano vodi ka završnom fragmentu, velikom ličnom gubitku. Ova knjiga izuzetne ljepote posveta je ocu, elegija o gradu i o našem svijetu u iščezavanju”.
(NovaSloboda.ba)
