U listu Večernja pošta, od 20. maja 1926. godine, objavljena je o priča rudara Ljube Laksa, koji je preživio katastrofu u mostarskom rudniku.
“Minute između života i smrti
Šta priča g. Ljubo Laks, radnik mostarakog rudokopa koji je uz nadčovječanske napore uspjeo jedini da spasi život u posljednjoj katastrofi.
Jučer je naš saradnik imao prilike da razgovara ovdje u Sarajevu sa g. Ljubom Laksom radnikom mostarskog rudokopa. Prilikom nedavne katastrofe u mostarskom ugljenoskopu u kojoj je nastradalo životom 7 radnika, g. Laks je, osmi, uspjeo da spase život uz nevjerovatne napore i na način koji on dolje opisuje.
“Toga dana, priča g. Laks, radilo je nas 8 duboko u rudniku u odjeljenju gdje su bile smještene električne i parne pumpe. Upravo kad smo bili u najvećem radu, na naše zaprepašćenje opazismo kako kroz hodnik navaljuje voda u takoj količini i tako naglo da je za čas napunila odjeljenje i počela se brzo dizati. “Šta je ovo? Odakle ovo?” povikao je neko, jer nismo mogli nikako da objasnimo odakle bi mogla ovolika voda pridoći. Međutim, više se nije moglo ni reći: voda je u silnom naletu za čas napunila naše odjeljenje i na naš užas uništila električne vodove. Sve se je to dogodilo u nekoliko trenutaka. Za čas je zavladala tama, a voda se je popela do iznad naših glava. Prva misao mi je bila: bježati! Ali kako i kuda! Na vrata koja su vodila kroz pumparnice kuljala je voda u jakim mlazovima i onemogućavala svako prodiranje naprijed. Tad mi je sinula u glavu misao koja mi je i donijela spasenje. Desno od nas nalazio se hodnik koji je vodio direktno na okno i izlaz rova. Na zidu koji je dijelio moje odjeljenje od hodnika nalazio se poširok otvor. Nakoliko dana prije nesreće ja sam u ovom dijelu rova instalirao cijevi koje su vodile iz odjeljenja gdje nas je zatekla voda kroz pomenuti otvor u hodnik a onda direktno u okno. Moja je sreća da sam ja lično postavljao te cijevi i znao tačno kuda idu.
Ne časeći časa grčevito sam se uhvatio za cijev i dizao iznad vode. Ostalo mi je još samo desetek centimetara pod svodom slobodna prostora gdje je voda uslijed naglog pridolaska zbila vazduh. Bio sam sav u vodi, samo sam izdigao glavu i udisao ono malo vazduha… Znao sam da to ne može dugo trajati i da će trebati samo malo vremena pa da voda zauzme i taj dio pod svodom… i smrt je tu.
Odlučio sam se na jedan očajan korak. Udahnuo sam vazduha koliko sam mogao više i spustio se u vodu, držeći se rukama za cijev, po kojoj sam se odlučio kroz vodu puzati do okna, do spasenja. Podhvat je bio zaista očajan. Trebalo je, viseći o cijevi i premećući ruku pred ruku preći nekih 30 metara pod vodom. Prošao sam kroz otvor u hodnik i puzao sam se. Tu mi je bilo lakše. Voda koja je bila ispod betonskih vrata u dnu hodnika, udarala me je u leđa i olakšavala mi posao.
U času kad su me sile izdale, u onoj samoj sekundi kad mi je ponestalo daha, ja sam osjetio zrak i spasenje!! Nalazio sam se u oknu – nad vodom. Bio sam shrvan i nervno i fizički. Jedva sam prikupio toliko snage da dozovem pomoć. Spasao sam se, jedini od mojih drugova, koji su, nesretnici, ostali udušeni u rovu…”
G. Laksu je ovo treći put otkako je u rudokopu da se sretno spasava iz smrtne opasnosti. Samo je ovaj put slučaj bio najtragičniji i najstrašniji. G. Laks nosi teške posljedice ovog strašnog doživljaja. Osijedio je, u desnom oku mu je oslabio vid a nervno je jako stradao. Sad se nalazi na liječenju u Sarajevu”.
Prilog: Rudnik mrkog uglja Mostar, ulaz u jamu, 1920. godina
Priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
