U decembru 1952. godine, gusti smog je ležao nad Londonom – hiljade je umrlo u to vrijeme.
Kada je princeza Margareta otvorila zavjese ujutro 6. decembra 1952. godine, vidjela je jednu stvar posebno: zelenkastu izmaglicu. Poput zida, koja ometa pogled. Čuo se glas radio spikera: „Saobraćaj u Londonu je stao zbog guste magle“. Dim iz dimnjaka se spustio u nivo ulice – iz razloga područja stalnog visokog pritiska. Zatim su se mogli vidjeti utisci o glavnom gradu, „Vestminsterskom mostu“, Bakingemskoj palati. Sve je mračno, zgrade se zamagljuju iza otrovnog vela. Nastaju gužve, prolaznici kašlju.
Opisana scena dolazi iz prve sezone Netflixove serije “The Ceown”, “Kruna”, koja, prema mišljenju stručnjaka, prikazuje smog katastrofu u Londonu, “The Great Smog”, prilično realno, koja se desila prije 70 godina, čak i ako su poneki detalji radnje izmišljeni. U to vrijeme, kombinacija gustog dima od uglja, posebno rasprostranjenog zimi, i neobično tvrdoglave magle dovela je metropolu danima do zastoja. Budući da je bilo hladno i da su se stanovnici glavnog grada više grijali, na kraju je nastala otrovna sumporna kiselina. Sve više Londonaca je primljeno u bolnice. Kada se 9. decembra izmaglica razišla, rekord je bio poražavajući. Hiljade ljudi je umrlo ili, prema nedavnim procjenama, podleglo respiratornim bolestima uzrokovanim smogom u mjesecima i godinama koje su uslijedile.
Čak i ako su Londonci ranije iskusili smog, to je izazvalo preispitivanje, kako naglašava gradski istoričar Jerry White u svojoj knjizi “London u 20. vijeku”. Nekoliko godina nakon katastrofe, vlada je donijela takozvani “Zakon o čistom vazduhu”, prema riječima stručnjaka, prekretnicu u pogledu zaštite okoline. Konkretno, fokus je bio na zabrani korištenja uglja za grijanje domova. Emisija dima je bila ograničena. Kao rezultat toga, izloženost aerosolima mogla je biti smanjena. Nakon toga, grad je iskusio samo povremeni smog zimi, čak i uz niske promjenjive vremenske prilike visokog pritiska, posljednji 1974. godine.
Ali, problem zagađenja vazduha nije eliminisan u decenijama koje su usledile. Za to je prvenstveno krivac saobraćaj. Većina autobusa, taksija i dostavnih vozila koji su tutnjali metropolom i dalje su pokretani dizel motorima – u Oxford Streetu je maksimalna vrijednost je bila višestruko veća od EU standarda. U to vrijeme, oko 40.000 prijevremenih smrti godišnje u Velikoj Britaniji pripisuje se povećanom zagađenju vazduha, od čega nekoliko hiljada u Londonu.
Prva žrtva kojoj je zagađen vazduh naveden kao uzrok smrti u umrlici bila je devetogodišnja Ella. Djevojčica je živjela u jugoistočnom Londonu pored jedne prometne ceste. Konačno, 2013. godine umrla je nakon teškog napada astme koji je doveo do srčanog zastoja. Od tada njena majka Rosamund Adoo-Kissi-Debrah želi nešto promijeniti. Postala je aktivistica i zagovornica boljeg zraka.
Postoji nada da se situacija u Londonu popravila posljednjih godina. To je dijelom zbog uvođenja takozvane “zone ultra niske emisije” (Ulez) u centru grada. Vozila u ovoj oblasti moraju zadovoljiti stroge standarde emisija, a u ovom području vozači moraju platiti visoku naknadu. Osim toga, do 2041. godine 80 posto ovih relacija će biti pokriveno javnim prevozom, korištenjem bicikla ili pješke. Adoo-Kissi-Debrah kaže: „U Londonu svake godine umre između osmoro i dvanaest djece. Nešto se mora učiniti.”
(ksta)
Z. N.
(NovaSloboda.ba)
