Sve bajke počinju „bilo je to davno, u jednoj dalekoj zemlji“.
Mjesto i vrijeme, međutim, nisu uvijek isti.
Za sve one, što žele nešto drugo, uživo da sanjaju ispočetka. Što hoće nešto novo, da računaju na ljude, umjesto na prste ili digitron, sve bajke počinju u srcu ili u Ulcinju.
Svake godine, u oktobru (20-23). Sad već treći put, tri dana prepuna kao oko, na Mundijalu prijateljstva brišu se granice i otvaraju prozori veći od očiju. Iskrenošću punog mjeseca, koji zna tajne takmičarske žeravice.
Iako poslije gnjilih godina, gotovo svakog septembra, ima nečeg nalik na tihe rastanke. Sve postane očiglednije, čim se iznošene majice ostave mlađem bratu, a nova garderoba proba za ulcinjsku feštu.
Onda, svaka zlosrećna bajka, nije mala varka. Ali, ako vjerujete u bajke, ne treba vam vodič, po Ulcinju. U Servantesovom živopisnom biseru Jadrana, koji svojom ljepotom mami snagom magneta, oktobarska bajka je knjiga koja piše samu sebe. Kao prav(n)i Dostojevski: uz plamen svijeće, iskreno srce, čiste namjere i časove zajedničke sreće.
Samo nam je ljubav potrebna. Odjekuje, od Valdanosa do Ade Bojane, u starogradskim sastajalištima, na skveru kod Male plaže, na skalinama atraktivne Kalaje, u karakterističnim Meterizima, jedinstvenom Pinješu, ambicioznom Limanu, čarobnoj Meraji i nijansiranom koloru svih boja, od Mileninog kanala do donjeg Štoja.
Do prirodne granice. Izuzetno, rijetki su oni koji shvataju granicu slobode, a još rjeđi oni što prepoznaju slobode granice. Upravo, na tim amplitudama, potiskivanjme granice između posmatrača i izvođača, Ulcinj dočekuje sportske legende od Sežane do Đevđelije, koji su planetarno sijali, dalje od zlatne medalje, u nezaboravnoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu.
Vijekovima romantično, zidali smo vrata, veća od kuće. Progledali smo uz crno-bijeli televizor, uz koji su igla i ploča, prva asocijacija na gramofon, zahvaljujući kome smo akcijaški stasavali, najčešće netremice diveći se sportskim uzorima ili sami sa sobom, pozicionirali se u daljinama slavodobitničke svjetlosti. U Ulcinju, osunčanom pod istim uglom, kao Barselona i Rim.
Vidjeli smo životnu istinu. Naučili smo kako padaju sjenke, dok rijeke u koritima talože vrhove planina, ali ko nebo u ulcinjskom moru nije ugledao, taj nema pojma šta je pad u vis. Viši od oblaka, što paraju nebo iznad Bijele Gore i rastu u predivnu vertikalu. Na mitske izazove, pozive i dozive, odgovaraju kao na iskrene psalme i milosrdne dove.
Harmonično, prije i poslije snoviđenja. Po inerciji, prisjetih se Aleksandra Makedonskog, što reče „niko me na svijetu nije pokorio, osim mene“. I bajkovite sudbine, sa kojom se markantnije od ostalih suočio Ivan Gudelj, uz Pavla Pepđonovića, najzaslužniji što je ova manifestacija međunarodnog karaktera dobila građansku vizu Balkana.
Samo nam je ljubav potrebna, ponavljaju obojica. U jedan glas, vaspitani da je sport avangarda. Prethodnica ili izvidnica, koja se nikako ne slaže sa zatečenim stanjem stvari. Tako su Pavle i Ivan, nakon jednokratnog ćakulanja, na kantunu splitske rive, saglasni da bez dišpeta nema rišpeta.
Jednu fikciju pretočili su u fakciju. Pomalo inadžijski, ali uglavnom iz obostranog respekta, kročili su na stazu obzira i poštovanja prema svim jugoslovenskim legendama. Zato ne čudi što sjećanje na Jugoslaviju, najviše konzumiraju bivši asovi. Većina bez ustezanja i javno, a poneki praktikuju tajno, kao Arapi alkohol.
U oktobarskom Ulcinju vidljivije, nego bilo kad ranije. Čim krenu slovenačke popevke, dalmatinske šansone, sevdalinke iz Bosne, epski zvuci Crne Gore, srpske cajke, albanska šota ili makedonski oro. Metni kahvu i prida’se i uživaj, Dok Biljana platno beleše…
Između tradicije i tranzicije. Pa, onda opet, pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo. U srcu Ulcinja, Ginisovog rekordera po unikatno-grandioznim plantažama slanog cveta. Treba vidjeti nebesa, omađijana zrnima svjetlosti, kad se uspravlja i razuđuje u svom padu. Da procjveta balkansko Drvo mira, simbol ljubavi i prijateljstva ovog milenijumskog grada.
Jer, ništa nije važnije, od ljubavi. Čak ni zarazna dalmatinska avantura, po kojoj „krepat moredu, svi kraji i carevi, ma balun će ostat“, poručio je Meštar. I tako je danas, najviše vernika mitske stare Plinare u Ulcinju, zatim sportske legende iz Mostara, Sarajeva, Šibenika, Dubrovnika, Rijeke, Zagreba, Ljubljane, Tuzle, Zenice, Subotice, Novog Sada, Zrenjanina, Beograda, Niša, Čačka, Kragujevca, Novog Pazara, Mitrovice, Prištine, Skoplja, Skadra, Bara, Podgorice, Cetinja, Nikšića, Bijelog Polja, Berana…
Ima još. I naravno, kolašinski nacionalni restoran Tara, regionalno afirmisanog Ivice Šćepanovića, što danju i noću, dobrodušno dočekuje putnike namjernike. Uz lake note i šansone, vječito ka istom cilju. Kontra mraku, kontra sili, sportsko srce, život cijeli…
Bajkovito i poetski, na terenu, od života, da se igra da se lopta. Najblaže rečeno dirljiva paraolimpijska dokumentarna priča „Hrabro, a ne rezultat“, uvertira je u svečano otvaranje i prozivku svih učesnika. Finale je kinematografska premijera „Dogodio se – Ratko Rudić“, uoči koje će povodom 60.og rođendana Dražena Petrovića, pod zidinama Starog grada, biti emitovana repriza holograma nezaboravnog košarkaškog Mozarta.
Ovog puta, uz šum Jadranskog mora. Dok se kapi kiše slivaju, u cvjetove agava.
Samo nam je ljubav potrebna…
