Na 18. Međunarodnom festivalu pozorišta za djecu u Banja Luci, Bosna i Hercegovina, Pozorište lutaka Mostar s predstavom „Bajka o izgubljenom vremenu“ osvojilo je dvije nove nagrade: nagradu za najboljeg glumca Igoru Vidačkoviću (za glavnu ulogu) i specijalnu nagradu za kompletan autorski rad Tamari Kučinović.
18. Međunarodni festival pozorišta za djecu u Banja Luci održan je od 6. do 12. oktobra, a u takmičarskom dijelu učestvovalo je 15 predstava iz 10 različitih zemalja: Italije, Rusije, Slovenije, Poljske, Slovačke, Sjeverne Makedonije, Bugarske, Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Predstava „Bajka o izgubljenom vremena“ izvedena je dva puta u Banja Luci, a svojom magičnom igrom osvojila je i publiku i stručni žiri, koga su činili reditelj Jovica Pavić (Srbija), dramaturginja i rediteljica Selma Parisi (Hrvatska) i glumica-lutkarica Dječijeg pozorišta Republike Srpske Božana Bijelić (Bosna i Hecegovina).
Autorsku ekipu uz rediteljicu, autoricu i oblikovateljicu svjetla predstave „Bajka o izgubljenom vremenu“ Tamaru Kučinović, čine dramaturg i asistent rediteljice Nikša Eldan, kreatorica lutaka, scenografije i lutkarska tehnologinja Alena Pavlović, dok je muziku komponovao Atilla Aksoj. Predstavu izvode glumci Igor Vidačković, Sergio Radoš, Fatima Mima Kazazić Obad, Nina Popović, Nermina Denjo.
Predstava „Bajka o izgubljenom vremenu“ je do danas na 3 festivala osvojila ukupno 8 nagrada, među kojima je i GRAND PRIX nagrada. Ova predstava je osvojila srca najmlađe ali i najstarije publike.
Ova pomalo fantastična zagonetna predstava o dječaku Petji Mihajloviču Zubovu, koji se nemilim događajem pretvorio u starca, baš kao i njegova simpatija Stasja, koja je voljela čitati knjige i slušati Petju kako priča, nastala je inspirisana istoimenom bajkom ruskog pisca Evgenija Švarca (Eugene Schwartz). Ali, danas je ovdje da nas podsjeti na prolaznost svakog pojedinca, na malu količinu vremena koje posjedujemo da bi živjeli onako kako nam to govori srce ili ta ista supstanca od koje smo satkani, vrijeme.
Vrijeme. Što li je vrijeme nego oku nevidljiva supstanca, koja se može čuti u otkucaju srca, vidjeti iza očnog kapka, tamo unutra i osjetiti u svakoj pori ljudske kože. Ono je svugdje i nije nigdje. Ali, ko još danas sluša srce kako kuca, ko se usudi zaviriti iza očnog kapka i ko uopšte ikada pomisli na pore?
(NovaSloboda.ba)
