U časopisu „Dom i sviet“, broj 12 iz 1896. godine, obavljen je poduži tekst pod naslovom Bosna i Hercegovina – Putopisne crtice, autora dr. A Tresić Pavičića.
Dom i sviet bio je prvi hrvatski ilustrovani list za zabavu, pouku i vijesti o dnevnim događajima, javnom i društvenom životu, umjetnosti i nauci, trgovini i zanatstvu, muzici, pozorištu i modi. Izlazio je dva puta sedmično (svakog 1. i 15. u mjesecu) u Zagrebu u periodu od 1. jamnuara 1888. do 1923. godine u izdanju knjižare L. Hartmana (S. Kugli & Deutsch). List je bio dobro grafički opremljen, dobra izbora tekstova i izvrsnih ilustracija.
Ovdje donosimo nekoliko najinteresantnijih odlomaka iz toga putopisa, koji se odnose na grad Mostar. Nažalost, uz tekst u časopisu nije objavljena ni jedna grafika, ili ilustracija.
Posjeta vinogradima i vinariji
“Kod objeda u hotelu k Neretvi upoznah se sa putujućim učiteljem poljodjelstva g. Lovrićem, pak malo kasnije sa velemožnim gospodinom seoskim kotarskim predstojnikom pl. Draganićem, ter njima za volju odoh još jedan put do izvora Bune. No nije ni ovaj put bio uzaludan, jer mi je ljubezni gospodin Draganić pokazao uzput državnu voćarsku i vinogradarsku štaciju, u kojoj je i škola gdje se odgaja dvanaestero seoske djece i podučava u poljodjelstvu.
Malo je vremena da je ogromni prostor ovih vinograda na piesku obradjen, a već se počimlju vidjeti liepi uspjesi, i ako će se težko ikada izplatiti kamati uloženoga kapitala.
Sve je uredjeno prama najnovijim pravilima enologije. Konoba je izdubljena u gori, kao kakav tunel, da se sačuva ista temperatura i zimi i ljeti; a vina su pripremljena i čuvana na najbolji način. Da se ne izkvare, imadu kotle za pasterizovanje vina, u kojih se vino stopli do šestdeset stupanja, dok ne poginu u njemu svi bacili i razni škodljivi infuzoriji i pljesni.
Gospodin Draganić, koji je nadzornik ove štacije, bio je tako ljubezan te je zamolio gosp. upravitelja Fidiusa, da nam dade okušati najbolje vrsti vina.
Od svih vrsti najbolje mi se svidjela žilavka, koja se je sjajila u čaši kao hrisolit, a imala je preugodan arom i još bolji tek. Žilavka je i dosta jaka, jer imade šestnaest po sto alkohola.
Skadarka je takodjer dobra vrst, a imade boju tamnoga rubina. I muškat je vrlo pitak, a žut je kano šafran.
Mnogo je slabija od ovih blatina, a neke druge vrsti kao aragon i alikante nismo ni kušali.
Do sada je vrlo malen proizvod, pa nema ni govora jošte o kakovom trgovačkom prometu. U školi su samo katolička djeca, jer muhamedanci ne goje vino, a pravoslavni je ne mare polaziti.
Poslie toga pokazao nam je gosp. Draganić i veletržni podrum braće Jelačića, koji je jedan četvrt sata vožnje udaljen od onoga prvoga. I tu okušasmo vina, ali ne nadjoh da su tako dobra kao ona prva, premda ni ovim ne bih imao šta prigovoriti, jer je u Mostaru tlo veoma pogodno za vinogradarstvo, samo ga na žalost imade veoma malo, jer je cielo polje oko Neretve samo goli šljunak.
Vozeći se prama izvoru Bune pokazao mi je g. Draganić neke gomile poredane na polju uz cestu, te mi reče da su to peći Sulejman-paše, koji se je bio ovdje prije vojne na Crnogorce utaborio. On je g. 1877. potukao Crnogorce kod Biošina, ali u bahatosti pobjede nagnu za njima u potjeru goneći ih sve do Bileka, bez odmora vojske, dok se Crnogorci, ohrabreni novom čilom četom ne oboriše na nj u Vučjem Dolu, gdje ga hametom potukoše. I ovo poslie podne sprovedoh veoma zabavno, što imam da zahvalim veoma ljubeznom i udružljivom g. Draganiću, koji me je u Blagaju upoznao sa načelnikom, muhamedancem, čovjekom pravoga hercegovačkoga soja, i zabavio krasnim pripoviedanjem i šalom”.
Priredili: Smail Špago, Tibor Vrančić, Armin Džabirov
(NovaSloboda.ba)
