Šijak, mali gradić sa svojom okolinom, poznat od drevnih vremena, sa bogatom istorijom. Ovdje vrijedi spomenuti izreku gorskog junaka, Bajrama Currija: “Šijak zaista se može zvati “Velika Malesija Srednje Albanije”. Nalazeći se u blizini Drača samo 11 kilometara daleko od ovog slavnog mediteranskog grada, Šijak se prvi put spomene u turskim kadastarskim popisima 1431.-32. godine. Stara jezgra grada se razvila na jednom proplanku visok samo 30 m iznad morskog nivoa, gdje se nekad nalazila crkva Svetog Jakova, po kojoj je grad dobio ime.
Rijeka Erzen (poznata u antičkom dobu po imenu Argentarum), duga je 91 kilometara i dijeli grad na dva dijela, dajući posebnu čar njemu. Ne bez razloga ovaj grad je privukao pažnju poznatog evropskog slikara, Marubi, koji 30.ih godina prošlog vijeka nazvao je ovaj grad: ”Provincialni zapadanjački grad”. Lijepe razglednice napravljene u ovom gradu decenijama će kružiti u Albaniji i pocijelom svijetu.
Najstarije porodice Šijaka su porodice Kertalli, Deliallisi, Keci i Kasa. Posebnim fermanom 1880. godine, Šijak je proglašen Kaza (srez), imajući pod upravom 64 okolnih sela, uključujući Peze e Vogel, Sauqet, Ndroqi, Rromanat, centra Šijaka, Sukth, Maminas, Marikaj, Išmi i Preza. (1949. godine nepravedno Šijaku je oduzeto upravljanje nad selima Ndroq, Preza i Marikaj tako što su pripojeni Tirani).
Kompletna ova regija istorijski je poznata po domoljublju, junaštvu i velikodušnosti.
Narod ove regije dao je veliki doprinos na sve velike događaje ove zemlje. Čete patriotske, vođene od čuvenog patriota Ibrahima Kertuše, Mak Troplini, Osman Picari itd., bili su čuvari patriotskog duha i postali su strah i trepet turskih snaga sve do proglašenje nezavisnosti.
Sredinom novembra 1912. godine, narod Šijaka izabrao je svoje predstavnike u velikoj skupštini, koja će proglasiti nezavisnosti Albanije. Oni su bili patrioti: Ymer Deliallisi, Ali Šahini i Džemal Deliallisi, koji će ostati ponos ove regije. Da bi odredili pravu prirodu ovih ljudi, treba spomenuti poznate stihove slavne ličnosti i jednog od najučenih ljudi u Albaniji, Fan Noli: ”Da li ste čuli o junacima ove zemlje/hrabri kao Skenderbeg?/ Za ljude kojima krv ključa?/ Onda nađi druga u Šijaku.
Da bi zašlužili ovu reputaciju visoku među narodom ove zemlje, oni su prevazišli mnoga iskušenja sa uspjehom. Jedna od glavnih osobina naroda ove regije jeste gostoprimstvo možda i posebna. Tridesetih godina prošlog vijeka, dolazi u Šijak jedan njemački inženjer, koji se bavio izgradnjom vodovoda u ovom gradu. Njemu se mnogo svidjela priroda u ovom gradu, rijeka Erzen i prelijepi most, ali iznad svega gostoprimstvo naroda. Izvanredne utiske će opisati u jednoj od najpoznatih časopisa, Berlina.
Reportažu će on nazvati: “Nezaboravni trenuci u prelijepom gradu Šijaksbourg, izgrađen pored rijeke Erzenhausen”.
Period velikih iskušenja i nevolja
Uvijek su velike sile težile da koriste male narode kao robu za razmjenu, kako bi postigli njihove egoističke osvajačke interese i ciljeve.
Bio je juni 1878. godine, kad su velike sile, okupljene u Berlinu, odlučile za sudbinu malog naroda, ali sa slavnom prošlošću, za hrabrog bošnjačkog naroda. I evo njihove odluke: “Bosna i Hercegovina će biti “na vlasništvu” velikog carstva Austro-Ugarske”. Ova odluka će šokirati sve stanovnike ove zemlje, teritorije koje je nekad pripadala Turskom carstvu. Na ovaj način će započeti otvoreni otpor ovog herojskog naroda. Značajan otpor su dali regije oko Mostara (Stolac, Ljubuški, Počitelj itd.) Oružani otpor protiv novog austro-ugarskog okupatora “za toprak i vjeru” zabrinut će mnogo centralne vlasti u Beču. Na kraju 1878. godine, noseći veliku tugu u srcu, više stotinu porodica, većinom iz okoline Mostara, bili su prisiljeni da napuste svoju rodno ognjište zauvijek. Slomljenog srca, sa oružjem u rukama, noseći ono malo što im je preostalo i što su mogli ponijeti, ukrcali su se u osmanski brod i izgovorili: “Allahimanet, domovino!”, čuvajući duboko u srcu jezik, tradicije i vječnu ljubav za nju. Početni cilj svih izbjeglica je bio Izmir.
Nakon napornog puta, brod je stao u luku Drač (u ono vrijeme pod osmanskom vladavinom), da bi se izvršio remont broda i snabdijevanje sa potrebnim namirnicama za daleki put . Član administracije grada Drač u to doba je bio i jedno vojno lice iz Bosne, Dizdar se zvao. Dobronamjerno se obrati putnicima i ponudi im da se iskrcaju i da upoznaju okolinu; možda će i ostati u ovom gradu, kako bi bili bliže rodnoj domovini. Drač je u ono doba ličio na ostrvo. Veza sa zaleđem bila je moguća samo pomoću mosta Dajlani. Okolina Drača nije se svidjela Bošnjacima; močvarska zona bila je nepristupačna za život, dodatno je pogoršavala situaciju malarijka, koja je harala u ovom kraju. Službenik je onda ponudio da malo dublje istražuju i da pređu rijeku Erzen, da bi se tamo naselili. Ova ponuda je bila primamljiva. Predstvanici putnika su to i uradili. Nekoliko kilometara daleko od Drača, tekla je rijeka Erzen i jedna površina šume neiskorištena oko rijeke bila je povoljna za život. Puni optimizma i nakon duge konsultacije sa porodicama, koje su ostale u brodu, putnici su prihvatili da ostanu. Osmanske vlasti u Draču, zajedno sa predstavnicima sreza Šijak, preuzeli su obavezu, da pomognu Bošnjacima. Na prostoru gdje su se doselili “muhadžiri” (kako su i nazvani od strane domicilnog stanovništva), nastaće dva naselja, samo nekoliko kilometara udaljena od Šijaka, sela Kodžas i Borak. Uprava je podjelila bošnjačkim doseljenicima po 6 dunuma zemlje, uglavnom pošumljena površina ili pokrivena grmljem (po dogovoru, neko je odmah kupio zemlju, a ostalima je dato određeno vrijeme dok se oporave ekonomski da isplate zemlju).
Težak početak u jednom novom ambijentu
Mnogo godina ranije, tačnije 1971., kao član jedne radničke grupe, sastavljen od mojih kolega iz prosvjete, Bošnjaci Nazmi Šehović, Ismail Dizdarevic i Hakija Bačic, imali smo mogućnost da razgovaramo sa velikim brojem starih Bošnjaka da bi dobili više informacija o njihovom prošlošću. Od njih smo uspjeli izvući mnogo zanimljivih podataka i naprednih za to doba, koje su uticale mnogo na emancipaciju čitavog društva Šijaka i okoline. Po prirodi došljaci su bili ostali jako vrijedni ljudi. U početku su se bavili održavanjem okoline i nabavke drva, koji je korišten kao material za izgradnju prvih kuća. Od prvih jednostavnih drvenih kuća stanovnici su počeli graditi kuće, koristeći ciglu i jedan drugačiji stil od lokalnog stanovništva (sa većim prozorima). Praktičnost ovih ljudi više je nego zadivljujući: oni su ponijeli sa sobom sve vrste žitarica, krompir, sjemena povrća (najviše paradajza), koji u srezu Šijaka u to doba bio je nepoznat.
Treba naglasiti da za ono doba, ali i za narednih decenija, i danas, takođe,, oni će biti poznati kao najbolji uzgajivači povrća, možda u cijeloj zemlji. Ovi ljudi, koji su jako voljeli ljepotu, ponijeli su sa sobom sjemena raznih cvjetova. Skoro svaka nova kuća u bašti, ali i unutrašnje prostorije, bile su okićene vazama cvijeća. Poznati su bili po uzgoju ruža, ljiljana, tulsi, pokazali su se vrlo vješti i u stočarstvu. Od ovčarstva brzo su prešli u govedarstvo i u preradu kvalitetnih mlječnih proizvoda.
Iako njihov masivan dolazak iz Mostara Bosne i Hercegovine doseže 140 godina, puno se može govoriti i u njihovom doprinosu u polju emancipacije čitavog stanovništva Šijačkog okruga.
Koje su bile novosti tako strane za domaćine, koje su donijeli i raširili ovi doseljenici?
Što se tiče gostoprimstva. teško da su mogli nadmašiti onaj domaći, jer je narod Šijaka slavan po gostomprimstvu i to je najvjerovatnije uticalo da doseljenici lakše podnesu rastanak sa rodnom grudom. Bošnjaci su donijeli sa sobom jedan progres koji će s vremena na vrijeme uznemirit domaće tradicionaliste. Odnosi medu njihovih porodicama bili su više nego iskreni. Spremnost na pružanje pomoći jedni drugim, koncepcije vezane za porodicu, međuporodičniodnosi, primjenje ovih odnosa su bili progresivni za ono doba.
Doseljenici nisu prihvatali krvnu osvetu, koja nažalost u Šijaku je bila jako rasprostranjena.
Odnos prema ženi u porodici i van nje, bio je “neprikladan” u odnosu sa patriarkalnim mentalitetom koji su domaćini praktikovali: muž nikad nije tukao ženu; žene nisu nosile feredže i bile su raznopravne u porodici. U početku Bošnjaci su sklapali brakove samo međusobno, jer još nisu bili izgradili blizak odnos sa domaćim stanovništvom, koji bi mogao ostaviti neki trag. Bošnjaci su poznavali i cijenili ljudske i ljubavne osjećaje i nikad nisu prisilili kćerke na brak sa nepoznatim licima, niti brak u kolijevci, niti sa starijim muškarcima. Oni nisu prihvatali brak uz posrednika. Rijetka pojava koja će začuditi domaće stanovništvo jeste “oteta mlada”. U mnogim slučajevima, kad bi se dvoje mladih zavoljelo i porodice nisu pristajale na tu vezu ili brak, onda bi momak oteo mladu. Ovaj čin bi sam po sebi jako uznemirio porodicu mlade, ali nikad nije bilo fatalnih posljedica. Poslije ođredenog vremena, porodice bi se pomirile i pristale bi da postave dobar odnos. Takođe, odlika kod Bošnjaka jeste da razvod ne doživljavaju kao tragičan događaj.
Zanimljivo je pratit evoluciju ovih odnosa u vremenu, pogotovo uz domaće Albance. Proći će decenije i malo po malo rodiće se taj prijateljski odnos, koji će kasnije narasti i do sklapanje brakova. Zanimljivo je pratit nastavak ovih odnosa: u slučaju kad bi mlada Bosanka postala član šijačke porodice, njena transformacija bila bi uočljiva: bila je primorana nositi feredžu i da bude poslušna prema svim članovima nove familije; ukratko bila je primorana biti podređena patrijahalnom domaćem odnosu. Posebna je sreća bila za djevojke iz Šijaka, koje bi se udale za Bošnjaka: nije bila primorana nositi feredžu i bile su mnogo slobodnije; cijenilo se njihovo mišljenje i izbjegle bi porodično nasilje. Ovde treba spomenuti jedan značajan savjet koji je izdao jedan od najistaknutih članova zajednice, Sulejman Golović. On bi savjetovao domaće Albance iz Šijaka: “Dopustite da se što više vaših djevojaka uda za Bošnjake, ali pripazite kad uzmete Bosanku za ženu, jer su zahtjevne, traže udoban život i ponosne su!”.
Posebnu ulogo igrala je odjeća. Doseljenici su fanatično čuvali svoju tradiciju u ovom pogledu. Oni nisu odustali od tradicionalne mostarske nošnje, pravljenu od najboljih zanatlija. Crnu odjeću su prezirali, jer po njihovom shvaranju podsjeća na pesimizam i sumornost. Njihova tradicionalna kuhinja do danas je na visokom glasu u cijelom regionu, posebno griz sa kukuruznim brašnom i aromatičnim maslom, kao i ukusna pita sa krompirom. U istoriji Šijaka će se uvijek pamtiti majstor bošnjačke kuhinje, Mešan Đonko. Njegov restoran u centru Šijaka, bio je poznat širom centralne Albanije.
Bošnjaci uspješno otvaraju svoje pekare, prave kolače svih vrsta (po ovome su bili poznati porodica Bukovac, posebno majstori poslastnica, Mujo i Šemso Bukovac), koji su, takođe, sami prodavali proizvode.
Kao muslimani. bili su duboko vezani za svoju vjeru, nisu je samo sačuvali, nego radili na tome da se širi i razvija dalje. Prvobitne vjerske službe obavljali su u džamiji grada Šijaka. Posebnu ulogu imao je muderis Šijačke džamije, Malić Jakova, porijeklom sa Kosova, koi je bio završio više studije u Istanbulu. Naselio se u Šijaku u ranim godinama prošlog vijeka i uspio je steći veliko poštovanje mještana, tako i Bošnjaka. Kasnije je otvorena seoska džamija; ona je bila na službi čitavoj zajednici, koju su časno predvodili imami porodice Kadragić. Isto tako, za vrijeme turske vladavine stekao je poštovanje pridošlica (i bio izabran od njih) i pred lokalnim vlastima, Salko Klarić.
Vještine pridošlica pojaviće se u različitim smjerovima. Poduzetnik i biznismen u pravom smislu te riječi postace Abdulah Gašević iz sela Kodžas. On je prvi postavio na funkciji mlin, koji se kretao pomoću dizel motora. Koresteći zaradu od mlina, preuzeo je inicijativu i nakon znatnih ulaganja, od 1928 godine veliki dio porodica u Šijaku dobija struju zahvaljujući njemu. Abdulah je, takođe, gradio njegovu veliki dvoetažnu kuću, u centru grada. Poznavalac nekoliko stranih jezika, pomoću svojih nadprosjećnim sposobnosti, proširio je svoju aktivnost do Japana. Shvativši brzo važnost tehnoloških inovacija, zajedno sa poznatim trgovcem Cen Kruja, doveli su u grad prvi radio od poznatih brendova, “Fonola” i “Telefunken”.
Poznati trgovci bili su, takođe, Abdulah Malltezi; lokalnu službu u gradu otvorili su Salko Dugalić, Muç Muhadžir itd. Poznati su bili zanatlije ,poput Arifa Sfinjara, Murata Rahića, Refika Kadragića, Tofika Tikvine itd.
Dobar odnos, razumijevanje i tolerancija, koje su prvobitno uspostavljene sa lokalnim stanovnicima, igraće ključnu ulogu u veoma dobrom odnosu kasnije, koji je i danas ostao nepromijenjen.
Glavni događaji tog vremenu i stav doseljenika …
S vremenom se uspostavila ekonomska stabilnost za doseljenike: građeni su novi domovi, uslovi života su znatno poboljšani i postupno su uspostavljeni odnosi povjerenja i nepokolebljive razumijevanja prema domorocima. Zanimljiv je podatak da je iz godine u godinu sve više novih porodica doselilo iz Mostara, produbljujući bračnu vezu sa zemljom predaka.
Već je bošnjačka zajednica Šijaka potvrdila svoju fizionomiju i zaslužila veliko poštovanje, ne samo na teritoriji Šijaka, nego i šire. Proizvodnja i prodaja posebno povrća učiniće ih poznatim, naročito u Tirani i Draču.
Stanovnici ovih bošnjačkih naselja uveliko su doprinijeli važnim događajima tog vremena. Nakon što su u novembru 1912 godine ispratili Šijačke izaslanike u skupštine Vlore (gdje su Albanci proglasili nezavisnot), veliki broj Bošnjaka pridružio se batalionu “Erzen”, koji je brojao 800 članova iz cijele regije; komandanti su bili šijački rodoljubi Hasan Delialisi i Maliq Jakova. Borba se vodila za odbranu Skadra, 1912.-13. godine, od napada crnogorske-sprske vojske (120 šehida ovog bataliona dali su život za odbranu grada ). Među njima i znatan broj Bošnjaka – braća Ibrahim i Salih Mola, Salih Zuhrić, Bešir Sabljić i Abdulah Kapetanović.
Čin hrabrog Bošnjaka Saliha Mole iz Kodžasa ostaće nezaboravan. Tokom napada na Guri Zi, ispaljen projektil mu je odsjekao nogu. U tom stanju kaže svom blikom prijatelju: “Zaveži vraga, da ne curi krv!”. I tako, oslanjajući se na pušku, uzviknuo je: “Napad (junaci)!” (Njegov hrabar čin ponoviće njegov sin Isuf Mola nakon 30 godina, koji je bio partizan u 22, partizanskoj brigadi NOVA). Godine će proći i opet će se Bošnjaci dokazati, već u redovima šijačkih patriota kojima je komandovao Kaplan Beg Delialisi, u ratu za Vloru protiv italijanskih neprijatelja. Za spomenut je činjenica da je nakon odluke Lušnjanskog kongresa, novoformirana vlada proglasila Tiranu glavnim gradom Albanije. Na putu do Tirane, premijer Sulejman Delvina i neki ministri prenoćili su kod poznate porodici Golović, u selu Kodžas.
Važna odlika stanovnika tih dvaju sela bila je velika žeđ za znanjem. Iako je put do osnovne škole bio težak i nepristupačan, Bošnjaci su bili strogi prema svojoj djeci kad je škola u pitanju (kasnije i u srednjem i visokom obrazovanju). Patriota, učitelj Hasan Ibrulj, 1939. godine, osnovao je prvu školu, koja će nakon oslobođenja postati osnovna škola.
Fašistička okupacija dočekana je sa dubokom mržnjom šijačke bošnjačke zajednice. Velik broj ljudi borili su se na Dajlanskom mostu i u Bishtpalu. Hrabri oficir Sulejman Kadra (Kadragić) iz Kodžasa, junački se borio u Leži s lokalnim dobrovoljcima, a zatim je bio prisiljen pobjeći u inostranstvo. Po povratku. postrojio se s nacionalističkim snagama (i biva osuđen nakon oslobođenja od strane komunista). Sela Kodžas i Borake postala su sigurna utočišta za ilegalce i partizane. Članovi porodice Muslim Peze i Mustafe Đinishi (poznati glavari NOVA) bili su smješteni neko vrijeme, medu Bosancima, spašavajući njima život. Važnu ulogu u borbi protiv okupatora igrao je jedan od najvažnijih kadrova u Šijaku, Sulejman Golović. On je vodio je protivfasisticku ilegalnu organizaciju grada, nadgledao uspostavljanje i rad gradske gerilske jedinice, pomagao u stvaranju partizanske jedinice područje Šijak, kao i narodnooslobodilačkih vijeća u gradu i na selima. Vrlo značajan čin bilo je djelovanje sekretara okruga Šijak, časnog rodoljuba, prijatelja Bajrama Currija, Husni Šaćirija. U maju 1943 godine, napušta dužnost i odlazi u Pezu. Čitava njegova porodica, sinovi i kćeri, usko su bili povezani s ilegalnim ratom. Njegov sin Bahrija Šaćiri, bivši učenik gimnazije u Tirani, osnovao je početkom 1942 godine antifašističku omladinsku organizaciju u Šijaku i vodio je omladinsku organizaciju partizanskog bataliona okruga. Posle toga,u jesen 1943. godine, upućen je u misiju na Kosovo. Poginuo je kao partizan u trećoj kosovskoj brigadi 4. decembra 1944. godine.
Kriti se pod nosom neprijatelja u Šijaku bio je čin junaštva, u porodici Abdulaha Maltezija, rodoljuba tokom zimske operacije nacista, člana KANC-organizacije, čuveni patriota širom zemlje, 94.godišnji Šejh Adem Roda. Mnogi mladi Bošnjaci uključili su se u partizanske bataljone i ostale brigade, poput Prve, Četvrte i 22 brigade. Marširanje na sjeveru zemlje 1944. godine, 22 partizanske brigade (u čijem sastavu je bio i bataljon Šijaka), ostaće nezaboravan, posebno tokom zime 1944.-45., kada je situacija postala izuzetno teška zbog hladnoće. Mnogi su partizani bili slabo odjeveni i morali su hodati kroz zaleđeni teren. Bošnjak Isuf Mola (ujak poznate albanske glumice Ajše Stari) skinuo je cipele i poklonio je mlađem partizanu, a za sebe napravio opanke koristeći žicu umjesto igle, pa je krenuo u marširanje preko granice. Borbe u Tuzu bile su vrlo žestoke. Hrabri ljudi iz sela Kodžas, poput Ćamila Išmija i bošnjaka Isufa Mole, dali su svoje živote za oslobađenje Crne Gore. Nezaboravni će ostati trojica sinova ove zajednice, sva trojica iste profesije, časni vozači: Ćamil Gašević, Mešan Kadić i Ćazim Mici (Misehović). Kao vršnjak i blizak prijatelj patriote Kemala Deliaillisa, Ćamil je postao snažni pristalica svoje domoljubne čete. Nakon pada Ćemalija, 1. juna 1942. godine, Ćamil se povezao više uz gerilske i partizanske jedinice u tom području. Tajno je sakupio oružje da bi ih slao u planine. Nacisti ga zarobljavaju sa Zulufom Deliallisom i obojicu ih, na mjestu gdje su nekad stajali šatori talijanske vojske, bivaju mučeni. Oboje su dostojanstveno podnijeli mučenje. Nakon oslobođanje zemlje od okupatora, Ćamil je preminuo obavljajući dužnosti prema svojoj domovini. Hrabra akcija koju su izveli bošnjački mladići Mešan Kadić, Ibrahim Šahič, Šukrija Bačić i Halil Sfinjar više puta se navodi sa simpatijom. Odlučili su zaplijeniti oružje iz nacističkih šatora, postavljenih na ulazu Suktha. Jednog jutra, u martu 1944. godine, potajno ulaze u šator i plijene automatske puške, ali kad su odlazili, primijećuju ih nacisti. Trojica njih bježe od neprijatelja, ali Mešan biva zarobljen. Nakon brojnih mučenja, poslat je sa konvojem zatočenika u inostranstvo, tačnije u Mathausen. Uprkos brojnim nedaćama, izbjegne iz logora uoči kraja rata. Nakon dužeg putovanja sedmicama, vraća se kući. Vlastitim automobilom „Milecento“ Ćazim Mici (Misehović) stalno je putovao unutar zemlje i van nje, kao u Bosnu i na Kosovo. Prolazio preko velikih rizika, i uspijevao je ispratit ilegalce, partizane, propagandnog materijala iz Drača, Tirane, Peze i drugih gradova, pa čak i oružija. Ostali sinovi ove zajednice, kao što su Osman Klarić, Ahmet Mičević, Adem Tabaković, Šačir Guzina, Ibrahim Sfinjar, Rifat Gashević, braća Hašim i Sulejman Zehirović, Ibrahim Šahić, Šefčet Kadragić itd. herojski su se borili u partizanskim redovima za oslobađanje Albanije, odajući počast bošnjačkoj zajednici Šijaka svojim doprinosom. Patriotski vođa Hasan Guzina igrao je posebnu ulogu u svim ovim aktivnostima. Herojski čin hrabrog partizana Arifa Osmana, koji je pao 1946. godine, tokom deminiranja obale, takođe će ostati nezaboravan.
Period neostvarene nade
Oslobađanje zemlje je, takođe, dočekan sa velikim entuzijazmom od strane bošnjačke zajednice. Ali, reforme nove vlasti imaće pogubne poslijedice, Naakon tih reformi, bošnjačka privreda se urušava, pa čak i zatvorske kazne su uslijedile. Njihov sjaj kao uzornih poljoprivrednika kratko je potrajao. Kolektivizacija poljoprivrede i princip ravnopravnosti gušili su kreativni duh tih nadarenih ljudi. Međutim, pokazali su se da su čak i u onim teškim uslovima da su vrhunski stručnjaci na poslu i proizvodnji, posebno u poljoprivredi i stočarstvu.
Slijedom naslijeđenih tradicija, zajednica Bošnjaka Šijaka ojačaće tu tradiciju u svim smjerovima. Njeni talenti mogli bi se isticati ne samo u poljoprivredi, već iu drugim sferama aktivnosti, kao što su zdravstveni odgoj i druge grane ekonomije. Veliki šok je uslijedio nakon sto je komunizam zabranio bila kakvu vezu sa svojom rodnom grudom. Od 1948 godine, pa sve do 1991. godine, nije bio dopušten kontakt s Bosnom, s Mostarom (s vrlo rijetkim iznimkama). Uz svu tu potpunu izolaciju, zajednica je s ljubavlju i fanatično sačuvala najbolje tradicije naslijeđene, ali i obogaćene najboljim zavičajnim. Otvaranje osnovne, a potom i osmogodišnje škole dalo je podsticaj obrazovanju stanovnika. Kćeri i sinovi ove zajednice pohađali su visoke skole u zemlji i inostranstvu. Neobičan događaj šokirao je bosansku zajednicu: bijeg sportiste, koji je već bio poznat u cijeloj zemlji, Adema Sabljića. Ovaj talentovani sportista uspio je da pobjegne sa beogradskog aerodroma. Dugi niz godina njegova porodica i rodbina pretrpjela je progon i deskriminaciju, dok je Adem postizao izvrsne rezultate u sportskim aktivnostima, u zemlji svojih predaka.
Bošnjačka zajednica je iznjedrila važne kadrove u svim slojevima života. S velikim poštovanjem, ostaće upamćen jedan od glavnih kadrova okruga Drač, posebno u poljoprivrednom sektoru, nezaboravni Sulejman Golović. U mlađim godinama, zajedno s poznatim kinematografom Hašimom Berhamijem, otvorio je početkom 40. ih prvo kino u Šijaku (“Gloria”). Nakon Drugog svijetskog rata, Sulejman je vodio poljoprivredni sektor okruga Drača, i dugo vremena poljoprivredni sektor Suktha, jedan od najboljih u zemlji, otuda je s pravom dobio nadimak “otac albanske poljoprivrede”; omladina i starješina, s najvećim poštovanjem obraćali su mu se “babo Suljo”. Iz bošnjačke zajednice, Ćazim Toptagić stigao je do najvišeg političkog tijela u državi, kao član Centralnog komiteta, šef poljoprivredne zadruge u Šijaku, jedne od najvećih u zemlji. Jedna od najistaknutih glumice Albanije, postala i Ajse Stari, koja je bila izabrana i kao deputat Narodne Skupštine Albanije. Kvalifikovani ekonomisti Ćazim Zuhrić, kao i dugogodišnji stručnjaci Alija Kapetanović, Osman Sabljić, porodica Nuhanović, Abdullah Dizdar, Halil Tikvina, Mustafa Tabaković, Osman Cigić, Ilijaz Bukovac, prepoznali su se kao kadrovi sa rijetkim liderskim vještinama u ekonomiji i poljoprivredi. Izvanredni i neumorni vozač teretnog parka u Draču, nezaboravni Selim Bačić, koji je umro na dužnosti, takođe, zauzima časno mjesto u istoriji bošnjačke zajednice. Ostali su u pamćenju Šijačkog naroda ljudi s najdužim poštovanjem, istaknuta humanista, direktorica bolnice, neumorna doktorica Rabija Tepši (Halapović), doktor Hamdija Vogli i šef epidemiologije u bolnici grada Drača, koji je rano preminuo, sveprisutni Rifat Šahić. Istaknuti poljoprivredni stručnjak Abdullah Kapetanovic, nakon završetka studija u Leipzigu, takođe, se isticao u akademskom polju, gdje je postao jedan od vodećih čelnika Visokog Poljoprivrednog instituta u Tirani (objavio je i brojne knjige iz područja poljoprivrede). Ostaće upamćeni avijatičari Besnik Šahić, koji je specijalizirao u Savetskom Savezu i u Kini, Šukrija Tabaković, koji se takođe specijalizirao u Kini, kao i pilot helikoptera Samija Guzin, kasnije šef udruženja Bošnjaka “Zambak”, takođe je dao i daje svoj doprinos i u literaturi. Ibrahim Bačić će se isticati ne samo kao agronom, već naročito i u polju novinarstva. Njegove brojne članke iz oblasti poljoprivrede čitala je široka publika zbog sadržaja i stila pisanja. Kadrovi iz bošnjačke zajednice, kao što su Rifat Bukovac i inženjer Gani Bukovac, vodili su lokalnu upravu i preduzeća od velikog ekonomskog značaja. Na polju lokalnog obrazovanja istakli su se Nazmija Šehović, Ismail Dizdar, Lutfija Dugalič, Esat Kapetanović, Bahrija Bačić, Iljaz Toptagić i Medžit Bukovac. Godinama je profesor Hakija Bačić vodio novu osnovnu školu Katund, zatim gimnaziju Šijaka, a prije odlaska u SAD radio je kao profesor albanskog jezika u Institutu za Pedagoške Studije.
Brojni drugi kadrovi doprinijeli su decenijama, kao što su Ekrem Kapetanović, Skender Zuhrić, Murat Klarić, Adem Kllarić, Daut Guzina, Abdulah Šehović, Hamdija Golovi, Ramazan Guzina, Agim Bukovac, Fatmir Halapi, Naim Beja, Ruždija Ramić, majstori Redžep Zuhrić, Imer Golović, Iljaz Tabaković, Naim Toptagić itd. Poznati istraživač, analitičar i predavač Agim Bačić postao je poznat u cijeloj zemlji. U obrazovanju se isticao i vrhunski matematičar i dugi niz godina direktor šijačke gimnazije, Ismet Kapetanović. Talentovana učiteljica matematike Esma Bačić (Teferići) takođe daje svoj doprinos. Neumorni i sveprisutni istoričar Aćif Bukovac (Çiko) godinama je pružio sveobuhvatnu podršku osnivanju i djelovanju Istorijskog muzeja Šijaka. Bošnjaci su, takođe, ostavili tragove na polju kulture i sporta s talentima u muzici, kao što su Zuhdija Sabljić, Matilda Guzina ili u sportu sa imenima kao što su sportista Isuf Zuhrić, hrvači Ganija Tukur i Mujo Jamaković, fudbaler Šaban Cigić, odbojkaš Indrit Bukovac i košarkaš Bujar Gaševic. Talentovana sportašica Elda Zuhrić, deset godina zadržala je titulu prvaka države u stonom tenisu. Značajna činjenica je da je oko 150 djevojaka i momaka iz ova dva sela steklo visoko obrazovanje u zemlji i inostranstvu. Među njima su intelekualke Mizijen Toptagič, Rezarta Dizdar i Eda Tabaković, koja je u Austriji odbranila doktorat iz računarskih nauka i sada predaje na univerzitetu “A. Mojsiu” u Draču, kao i na Prirodno-matematičkom fakultetu u Tirani. Takođe, Markela Niš (Bukovac), koja je, nakon uspješnog završetka studija u Tirani, brani doktorat na odsjeku za lingvistiku Univerziteta u Edirneu (Turska). Neki od mladih iz ovih sela, takođe, su pohađali studije na drugim univerzitetima u inostranstvu, kao što je Jasmin Guzina (u Hrvatskoj).
Godine velikih previranja
Najveća prekretnica u istoriji zemlje bilo je svrgavanje komunističkog sistema. Bošnjačka zajednica u Šijaku možda se više radovala ovom velikom događaju nego bilo ko drugi. Među prvima koji su se postrojili u nacionalnom studentskom pokretu bio je bošnjački student Ilir Dizdar. Otvaranje granica zemlje donijelo je radikalne promjene za cijelu zemlju. Po prvi put nakon 45 godina, šijački Bošnjaci će posjetiti rodnu grudu, Bosnu i Hercegovinu. Po prvi put u više decenija, Bošnjaci su mogli ispuniti amanet svojih predaka. U međuvremenu, želja mladih posebno da vide i dodirnu svoju zemlju predaka, bila je izvanredna. Mnogi od njih takođe su bili privremeno zaposleni tamo. Iako je u početku bilo pokušaja povratka u Mostar, napeta situacija koja je dovela do rata 1991.-1995. godine u Bosni i Hercegovini i više ili manje konsolidovano ekonomsko blagostanje godinama unazad, natjerali su ih da pronađu ispravno rješenje, na kraju ostajući na periferiji Šijaka. Za njih je bilo ključno ponovno uspostavljanje prekinutih kontakata tokom više od pola vijeka. Vrlo je važno kako su se obični ljudi u Bosni, pa sve do najviših vlasti u zemlji, divili i oduševili „bosanskim šijačkim čudom“ u fanatičnom očuvanju svog identiteta, pod izuzetno teškim uslovima komunističke diktature u Albaniji. Očuvanje jezika, tradicija i duboka ljubavi prema rodnoj zemlji svojih predaka, Bosni i Hercegovini, predstavljali su bit ove visoko cijenjene zajednice. Kontakti su se, takođe, održavali na službenoj osnovi. Predstavnici bošnjačke zajednice Šijaka, okupljeni oko udruženja „Zambak“, uspostavili su veze sa najvišim sferama republike, čak i sa predsjednikom Alijom Izetbegovićem. Ni tokom vrlo teškog perioda preteškog rata 1991.-1995. godine, veze sa Bosnom i Hercegovinom nisu prekinute, a materijalna i finansijska pomoć upućena je ratnim žrtvama. U istoriji zajednice, časno će mjesto zauvijek imati hrabri policajac Aliju Šikac, koji je umro na dužnosti, 1997. godine.
Fenomen Fatmira Baçija u području književnosti je značajan. Rođen je i odrastao u bošnjačkoj zajednici Šijaka, dugo niz godina već je poznat u Albaniji, Bosni i Hercegovini i u Novom Pazaru, gdje živi sa svojom porodicom. Objavio je nekoliko vrlo uspješnih knjiga poezije i proze na oba jezika. Izuzetno cijenjen za svoju kreativnost trenutno, postao i član Akademije nauka Bosne i Hercegovine.
Čuveni restoran “Sarajevo
Zadojeni od kolijevke da vole zemlju svojih predaka, bošnjačka zajednica decenijama prkosila je i najokrutnoj diktaturi u Evropi. Uprkos svim pritiscima režima, u ta dva sela slobodno se govorio bosanski jezik. U svakoj porodici čitav dan se čula divna bosanska narodna muzika, prenosi Radio Sarajevo i drugi.
Ali, njihove želje će se ostvariti tek nakon 1991. godine. Restoran koji je postao poznat, ne samo u zemlji, već se njegov ugled proširio i u inostranstvu, posebno u Bosni i Hercegovini. Prvi i najpoznatiji restoran “Sarajevo”, koji je osnovan i vođen uzorno od poznatih supružnika, Vezire i Harje Mičevića. Na početku jednospratnica, a sada je velika trospratnica, postala poznata po gostoprimstvu i brojnim bosanskim specijalitetima koje nudi ovaj impresivni restoran.
Svi u Šijaku itekako dobro poznaju vrijednog tesara Šijakčkog kulturnog doma, Hajru Mičevića. Godinama, upravljajući Istorijskim muzejem Šijaka, osjećao sam pomno njegovu spremnost da pomogne u realizaciji zajedničkih kulturnih aktivnosti. U mladosti je njegov otac, Ahmet Mičević, bio upisan u 4.toj partizanskoj brigadi, ali kao i uvijek skroman, svoj doprinos ratu nazvao je dužnošću prema drugoj domovini, Albaniji. Možda je više iznenađujuća još jedna vrlo značajna činjenica. Hajrina supruga Vezira Bulku, potiče od ugledne porodice Bulku, iz sela Salmone. Prirodno svestrana, vrijedna, uvijek nasmijana, napravila je jedno optimistično okruženje u svojoj novoj porodici. Možda nije rijetka pojava, ali vrijedi primijetiti kako se ova energična žena najbolje prilagodila ovom novom okruženju. Još jedno ugodno iznenađenje je savršeni bosanski jezik, koga je naučila u kratkom periodu. Zajedno sa suprugom i sinom Landom uspješno upravljaju restoran, proširujući posao i ugled. Rijetka velikodušnost koja ih je obilježavala, pokazana je u finansijsku pomoć onima, zahvaćenim ratom u Mostaru, pa čak i udomila prognanike (posebno žene iz Srebrenice). Desetine delegacija najvišeg ranga susreli su se sa izvanrednim gostoprimstvom u ovom okruženju. Treba spomenuti slučaj predsjedavajućeg Parlamenta Bosne i Hercegovine iz 2005. godine, Šefika Džaferovića, koji je bio gost ove divne porodici, koja baštini najbolje tradicije bošnjačkog naroda. Restoran su posjetili i mnogi drugi ministri, poput Zije Pašića i drugih. Možemo sa ponosom nabrajati još nekoliko uspješnih privrednika, poput Muje Jamakovića, vlasnika autogrilla “Bosna”, građevinska firma “Mostar”, poznato ime javnosti Albanije i Bosne Hercegovine je Fikret Klarić , vlasnik građevinske firme “Gllavica”. Takođe, vrijedi spomenuti i uspješnog privrednika Ilira Tabakovića.
Samo riječi hvale možemo govoriti za predsjednika udruženja bošnjačke zajednice Šijak “Zambak”, počasnog konzula Republike Bosne i Hercegovine u Albaniji, Fikreta Klarića.
Osnovano 1994. godine, udruženje “Zambak” provodi brojne aktivnosti kako bi ojačalo vezu sa rodnom grudom, ali i da u BiH da prezentira predivnu zajednicu Bošnjaka Šijaka, praveći čak i dokumentarne filmove, brojne publikacije, prevodi bosanske autore, kao i brojni članci i izvještaji.
Proslavljeni događaj za zajednicu bio je svečani doček fudbalskoj reprezentaciji Bosne i Hercegovine. Nakon normalizacije stanja u Bosni i Hercegovini, značajan broj omladine ove zajednice imali su priliku da studiraju u visokim institucijama Bosne i Hercegovine. Važan događaj za ovu zajednicu jee odobrenje da se održi nekoliko časova nastave sedmično, gdje se predaje i uči bosanski jezik. Ali, nedostatak kontinuiteta u učenju ovog jezika je zadatak kojeg treba riješiti bošnjačka zajednica, a posebno lokalne vlasti, da što prije normalizuje situaciju.
Specifičan je slučaj moga oca, Petra Sudara, koji se rodio i odrastao u Mostaru (crnogorskog porijekla), po zanimanju obućar. Iz političkih razloga, pobjegao je 1921. godine u Skadru, a 1924. godine se nastanio u Draču. Zajedno sa grupom Bošnjaka borio se rame uz rame u redovima IV partizanske brigade. Tom prilikom, moj otac je uspostavio bliske veze s istaknutim ličnostima bošnjačke šijačke zajednice, poput Abdulaha Gaševića, Salka Dugalića, Sulejmana Kadragića, Ibrahima Zuhrića, Alija Kapetanovića, Sulejmana Golovića, Šemso Bukovaća, Abdulaha Maltezi, Huso Šaćira, Mujo Muhadžira, Mujo Bačića i Omera Cigića.
Priču o divnoj bošnjačkoj zajednici Šijaka vrijedi proučiti u mnogim aspektima. To je i svjedočanstvo o višim vrlinama šijačkog naroda, koji su u najtežim trenucima dijelili zajedničku sudbinu i u dobrom i u zlu, nastojeći se pomogati međusobno. To je i pravi model razumijevanja među narodima na Balkanu koji su, istorijski, iskusili negativne posljedice prošlosti, više nego bilo koji drugi narodi u Evropi.
Objavljeno u albanskim novinama “DITA”, 16. marta 2019 godine.
Prevodilac: Bosanac Jasmin Guzina, visokoobrazovan u Zagrebu
