U knjizi Huit Jours en Bosnie, autora E. Meignena, iz 1897. godine, objavljen je tekst o Mostaru, toga vremena.
“Pod sivim tonovima široke ravnice vidimo Mostar, grad divljeg imena, prevedeno na francuski jednostavno znači “le pont”(most), banalno sjećanje na Joinville ili Charenton. To je Anditrij Rimljana, Vitrinitza Slavena iz 15. stoljeća – ova imena oduvijek zbunjuju etimologe! Most ! To je veliko djelo muslimana, ključ Hercegovine, zastrašujući luk visok 80 stopa, bačen preko stjenovite gudure Narente. Sve je tursko i sa svojih četrdeset bijelih minareta kao ljudi koji stoje do nebesa, grad različit; s jedne strane moderni hoteli, a s druge strane austrijske vojarne, opstajući onakav kakav je bio u prošlosti, kada je služio kao glavni grad vojvodama sv. Save.
Ulice nemaju trotoara niti kuća na dva sprata; iznad oronulih kapija stoji prozor s demirima gdje su ženske odaje, u stvari odaja, jer iako poligamija nije zabranjena i ako postoji u mnogim preporukama poslanika (Muhameda) mnogi muslimani, radi ekonomičnosti i potrebe za mirom, čekaju Muhamedov raj da bi je praktikovali.
Nekoliko kilometara od Mostara, u podnožju visoke planine, izvori su Bune. Ako, nakon vrućeg ljetnog dana, imamo hrabrosti suočiti se s prašnjavim putem možemo obaviti dojmljiv izlet prema ovoj crnoj rupi koju čuvaju dva turbeta koje osvjetljavaju zadimljeni lampioni. Buna je ustvari rijeka Zalomka koja se gubi u Crnoj Gori i pojavljuje ovdje nakon što je prošla visoravan Dubrave”.
(prevod: Mirsad Lakišić)
Prilog: Stari most 1897, iz iste knjige
Priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
