Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) podsjeća javnost na ratne zločine poznate kao Živa lomača, koji su se dogodili u Višegradu u junu 1992. godine.
Pripadnici paravojne formacije Osvetnici, na čelu sa najokrutnijim zločincima iz Višegrada Milanom i Sredojem Lukićem, zapalili su žive civile, većinom žene i djecu. Dana 14. juna u kući Adema Omeragića u Pionirskoj ulici zapaljeno je oko sedamdeset bošnjačkih civila uglavnom iz sela Koritnik. Najmlađa žrtva je imala svega dva dana.
Sličan se scenario dogodio dvije sedmice poslije, kada je zapaljeno sedamdeset bošnjačkih civila u kući Mehe Aljića u višegradskom naselju Bikavac.
O strahotama na Bikavcu je pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) svjedočila Zehra Turjačanin.
Spaljivanja civila vršena su na još desetak drugih lokacija.
Za zločine u Višegradu Haški tribunal je osudio Milana Lukića na doživotnu kaznu zatvora, Sredoja Lukića na dvadeset i sedam godina, te Mitra Vasiljevića na petnaest godina zatvora.
Pred Sudom Bosne i Hercegovine u trinaest predmeta osuđeni su: Boban Šimšić, Dragan Šekarić, Mićo Jovičić, Miloš Pantelić, Momir Savić, Momir Tasić, Nenad Tanasković, Oliver Krsmanović, Petar Kovačević, Predrag Milisavljević, Predrag Tasić, Radomir Šušnjar, Vitomir Racković, Vuk Ratković i Željko Lelek. Kantonalni sud u Sarajevu osudio je Novu Rajaka na pet godina zatvora. U martu ove godine Sud BiH je izrekao prvostepenu presudu kojom je Milomir Đuričić osuđen na pet, a Vukadin Spasojević na jedanaest godina zatvora za zločine počinjene nad bošnjačkim stanovništvom u logoru Uzamnica 1992. i 1993. godine.
Kao rezultat monstruoznih zločina koje su počinili pripadnici raznih formacija Vojske Republike Srpske (VRS), Višegrad je postao poznat kao grad ženoubica i djecoubica. Mjesto je to masovnih zločina nad bošnjačkim civilnim stanovništvom. Nažalost, ono danas služi kao primjer lokalne zajednice koja, umjesto suočavanja sa ratnom prošlošću, bira kreiranje lažnih narativa i veličanje ratnih zločinaca.
Od velikog dočeka Mitra Vasiljevića, koga je Haški tribunal pustio na slobodu nakon što je odslužio dvije trećine zatvorske kazne, preko orkestrovane kampanje SDS-a protiv spomenika ubijenim Bošnjacima na mezarju Stražište, te upada na posjed Islamske zajednice i uklanjanja riječi genocid sa spomenika, pa sve do bježanja osumnjičenih za ratne zločine u Srbiju, Višegrad pokazuje da kao promovisani turistički potencijal Republike Srpske nema za cilj istinu, nego prikrivanje zločina čije se posljedice vide već pri prvom susretu sa ovim mjestom.
“Ovim putem ponovo apelujemo na svjedoke ratnih događaja u Višegradu da otkriju gdje se nalaze posmrtni ostaci ubijenih u Pionirskoj i na Bikavcu, ali i drugim lokacijama. Proces suočavanja s prošlošću treba krenuti od nas samih tako što ćemo umjesto autoviktimizacije pokazati više volje i truda za patnju drugih. Više od tri decenije je mali historijski period, ali je predug za porodice ubijenih koje čekaju da ukopaju svoje najbliže. Iz dubokog pijeteta prema ubijenima, a povodom trideset i druge godišnjice, sjećamo se ubijenih višegradskih civila”, stoji u saopštenju Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK).
(NovaSloboda.ba)
