Zagrijevanje planete više nije neki apstraktni fenomen. Posljedice su već vidljive svakome: toplotni talasi, poplave, suše. Mnogi gradovi se sada prestrojavaju, kako bi osigurali preživljavanje i opsatank svojih stanovnika.
Do sada, od početka industrijalizacije, Zemlja se već zagrijala za jedan stepen više. Na slici napravljenoj dronom u Australiji, promjena klime je više nego očigledna.
Juli ove godine je bio najtopliji mjesec od kada su počela mjerenja temperatura. U Lingenu, Donjoj Saksoniji, u Njemačkoj, izmjereno je 42,6 stepeni Celzijusa, u mnogim drugim mjestima u Evropi bilo je slično vruće. U Francuskoj su brojni nuklearni reaktori morali usporiti svoju proizvodnju, jer bi, u suprotnom, rijeke u koje izlijevaju rashladnu vodu, postale pretople. Holandske zajednice posipale su po ulicama so tokom ljeta, radi hlađenja ulica.
Oko 350 miliona ljudi živi u 350 gradova širom svijeta koji se bore sa temperaturama većim od 35 stepeni Celzijusa. Tokom sljedećih 30 godina, broj gradova koji će biti pogođeni povećavaće se
prema prognozama skoro trostruko. Danas više ljudi umire zbog vrućine, nego svih ostalih ekstremnih vremenskih pojava.
Šta će se desiti ako se to nastavi? Kada toplotni talasi duže potraju, oluje postaju učestalije, poplave dramatičnije?
Od početka industrijalizacije u drugoj polovini 18. vijeka, ljudi su ispuštali toliko CO2 u atmosferu, da je globalna prosječna temperatura porasla za oko jedan stepen Celzijusa.
Trenutno, svaka decenija povećava globalnu temperaturu za 0,2 stepena.
Arktik je najviše pod uticajem zagrijavanja planete. Tamo je već za tri do četiri stepena toplije, nego prije 100 godina, što ima neposredan uticaj i na našu klimu. U svijetu su godine iza 2014. bile najtoplije, od kad su započeta mjerenja i zapisivanja temperature.
Pa ipak, postoje sumnjivci koji ne žele vidjeti klimatske promjene ili negiraju da je sve to stvoreno od čovjeka. Zato mladi širom svijeta, zbog zaštite klime izlaze na ulice.
Pokret “Petkom za budućnost” je globalno zagrijavanje učinio novim socijalnim pitanjem.
Generalni sekretar UN-a António Guterres pozvao je šefove država i vlada na samit o klimi. Ponovo se sve vrtilo oko sudbonosnog pitanja 21. vijeka: Kako se usješno izboriti sa globalnim zagrijavanjem?
Zadatak Međuvladinog odbora za klimatske promjene, IPCC, je da pronađe odgovore. Osnovan je 1988. godine pod okriljem UN-a, a pristupilo mu je 195 država svijeta, već je izradio pet oosežnih izvještaja o napretku u tom pogledu, a i šesti je u toku.
Izvještaji IPCC-a su debele knjige i pripremaju se u višegodišnjem procesu. Stotine stručnjaka je uključeno u rad, pregledavaju i ocjenjuju studije i međusobno se dogovaraju sa svakom državom članicom. Rezultat je Mišljenje, koje ne odražava pojedinačna mišljenja, već konsenzus svih sudionika, iskazan trezvenim jezikom. Lektira je više nego šokantna.
Prema IPCC-u, postoji samo jedan način da se postigne cilj zagrijavanja, ne višeg od 1,5 stepena: Globalna emisija CO2 mora se gotovo prepoloviti do 2030. godine. Najkasnije do 2055. godine mora biti čak na nuli.
Drugim riječima, onaj ko proizvodi CO2 mora istu količinu ukloniti iz atmosfere. A ako bi se svijet zagrijao za dva stepena – što je Pariški sporazum o klimatskim promjenama formulisao kao alternativu – onda bi to bilo mnogo gore za budućnost čovječanstva.
Dva stepena značila bi, između ostalog, potpun gubitak koralnih grebena, masovno loše godišnje žetve, topljenje ledene plohe sa Grenlanda, smrtnu opasnost za milione ljudi. Posebno bi teško pogodio gradove, koje su ljudi jednom izgradili kako bi se zaštitili od okoline. Više od polovine svjetske populacije već živi u gradovima.
Svake godine automobili, avioni, industrija i poljoprivreda proizvode tone i tone CO2 i drugih stakleničkih gasova, koji poput pokrivača
prekrivaju zemlju i sprečavaju sunčevu energiju da prođe.
Koncentracija ugljen dioksida mjeri se u ppm (part per milion, miligram po litru). Dugo godina se smatralo da zabrinjavajuća vrijednost iznosi 400 ppm. Ova vrijednost je premašena još 2013. godine. Prvi put u najmanje tri miliona godina. A to znači, da su stvari na mnogim mjestima sve gore i gore, posebno u gradovima koji se sve brže zagrijavaju.
Svako područje svijeta je na svoj način obuhvaćeno klimatskim promjenama. Dok je u Indiji bilo normalno da se dešava jedna poplava godišnje, sada se to dešava dva do tri puta godišnje.
Nedostatak vode za piće je postala je skoro normalna stvar u svijetu. Gradovi kao Sao Paolo, Los Angeles, Melbourne, Kapstadt već se moraju prilagođavati tome.
Od sredine prošlog vijeka. broj stanovnika na Zemlji se utrostručio, a količina vode za piće se smanjila za šest puta.
To je stanje Zemlje u 2019. godini, kod globalnog zagrijavanja većeg za jedan stepen Celzijusa.
Od ovog trenutka, može biti samo gore, i to vrlo brzo. Tu spadaju povratni udarci klime: Snijegom pokriveni glečeri reflektuju sunčeve zrake u svemir. Šume skladište CO2, kao i tlo u arktičkoj tundri. Kako globalna temperatura raste, tope se glečeri, temperatura raste, šume gore, nestaju glečeri i smrznuta tundra. Više CO2 odlazi u amtosferu, zagrijavanje se ubrzava, nestaju ledenjaci, šume, razvija se još više CO2. Jedan đavolski, začarani krug.
“Klimatska matematika je brutalno jasna: Svijet ne može izliječiti u roku od nekoliko godina, ali, ako ništa ne učinimo, možemo ga smrtno raniti do 2020. godine”, upozorio je Hans Joachim Schellnhuber, osnivač Potsdamskog instituta za klimatske promjene, u njegovom Istraživanju klimatskih uticaja, još 2017. godine. Schellnhuber ipak, širi samopouzdanje.
Svijet se nalazi u doba eksponencijalnih transform,acija: u SAD-u je emisija CO2 pala, uprkos ekonomskom rastu, glad Kine za energijom podmiruje se velikim dijelom iz energije vjetra i vode.
Veliki investitori se sve više udaljavaju od naftnih kompanija.
“Uvijek će biti onih koji zabijaju glavu u pijesak i zanemaruju opasnosti od klimatskih promjena, ali mnogo je veći broj onih koji su odlučani u prevladavanju ove tromosti”, napisao je Schellnhuber, s drugim klimatskim istraživačima, u časopisu Nature.
Uprkos svemu, šta se dešava, on i dalje ostaje optimista.
(spiegel)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
