U Glasniku zemaljskog muzeja Sarajevo iz 1899. godine objavljen je tekst i fotografija Starog mosta u Mostaru, iz 1892 godine, Autor teksta je bio Mustafa Hilmija Muhibić, prvi urednika lista “Bošnjak” i sekretar Zemaljske vlade u Sarajevu.
“Mostarska je ćuprija jedna od najzanimivijih gragjevina u kršnoj Hercegovini. Ko nije prije vidio to neimarsko remek-djelo pa dogje jednoć u rajski vrt (tako naziva mostarski sin, a glasoviti paša i pjesnik Derviš-paša svoje rogjeno mjesto) — mora se diviti visokom čemern mostarske ćuprije. Ko je u kakoj ravnici odrastao, mora ga strahota spopasti, kad dogje na ćupriju i pogleda u dubinu valovite Neretve. Ta rijetka ćuprija podignuta je na kamenitoj obali Neretve u duljini od 29 metara, a cijela ćuprija svedena je parno na jedan svod, što je baš najzačudnije, te je veoma uveličava. Od dna rijeke do svoda imade, mislim, preko 20 metara. O postanku ove ćuprije priča se u narodu raznolikih stvari. Neki kažu, da je za vremena rimskoga gospodstva postojala drvena ćuprija na onom mjestu, gdje je današnja kamenita, i da su na obje strane te ćuprije sagragjene kale za vojnike, da brane ćupriju, koje kule i dan danas, malo ruševne, postoje; vele nadalje, da je po zauzeću kršne Hercegovine otomanski car, sultan Sulejman, u godini 974 po hidžretu (biva 1566. godine po evropskom kalendaru) sagradio današnju kamenitu ćupriju. Vele, da su na sredini svoda uklesane ove riječi Kudret kemeri) što znači: „Svod božije moći”, i da su ove riječi (datum) gradnje ćuprije; a kada se sabere brojevno značenje pojedinih slova ovih riječi, dolazimo do broja 974 (1566.) To bi značilo, da je ćuprija iste te godine gragjena. Baš te iste godine vladao je u Carigradu otomanski car sultan Sulejman. Ovo je pismo vrlo mučno opaziti i pročitati, jer su obale, s kojih se jedino mjesto pisma može vidjeti, dosta udaljene, a samo pismo staro je i teško se vidi. Kad sam tu skoro bio u Mostaru, nastojao sam, da se uvjerim svojim očima o toj tradiciji, ali mi bi trud uzalud i ne mogoh pročitati. Mostarska ćuprija sa svoje dvije kule sliči nebeskom svodu, gdje se sjajne zvijezde razmeću. Ta ne može joj sličiti ni nebeski svod, jer i njegovu veličinu ćuprijski svod natkriljuje. Da cijeli svijet pretražiš, ne možeš naci onakog svijeta, kao što u Mostaru, gdje je majdan svakih sposobnosti. Iz Mostara postaju ljudi veliki na sablji i na peru, kako prije, tako i danas. — Prema meni moraju umuknuti i indijske tutije, jer sam ja slavuj, koji opjeva Mostar”.
Fotografija Stari most, 1892. godina
Priredili: Armin Dzabirov, Smail Špago, Tibor Vrančić
(NovaSloboda.ba)
